Jedinstvena i šokantna priča o suvremenom ropstvu  stiže nam iz bliskog susjedstva

A Woman Captured (Mađarska, 2017)

Redatelj i scenarist: Fatih Akin
Uloge: Diane Kruger, Numan Acar
Nagrade: Zlatni globus za najbolji film izvan engleskog govornog  područja, nagrada za najbolju žensku ulogu u Cannesu, najbolji  scenarij u izboru za njemački film godine

Pomislio bi čovjek da je ropstvo odavno završilo u, kako bi se reklo,  ropotarnicama povijesti i da je ono nešto što smo kao društvo odavno  nadišli, no pomalo šokantno zvuči podatak da se procjenjuje da danas u  Europi čak 1,2 milijuna ljudi živi u odnosu sličnom ropstvu. Jedna od  tih nesretnica je i Marish, 53-godišnja glavna junakinja ovog  mađarskog dokumentarca koja izgleda kao da ima barem 20 godina više.  Film mađarske dokumentaristice Bernadett Tuza-Ritter jedan je od pet  nominiranih filmova za europski dokumentarac godine, a prikazan je i  na brojnim svjetskim festivalima. Od premijere na amsterdamskoj  IDFA-i, “Zatočena žena” gomila nagrade, a prikazana je i u Sundanceu,  dok je na ZagrebDOX-u autorica dobila posebno priznanje zbog  uznemirujućeg prikaza života žene koja je više od desetljeća provela u  poziciji modernog roba.

Pomalo je nevjerojatno kako je Tuza-Ritter ovaj film uopće i uspjela  snimiti te je njezino druženje i snimanje Marish trajalo dulje od tri  godine. Kako je u samom filmu otkrila, Marishina “vlasnica” Etta  dopustila joj je snimanje u ograničenim uvjetima, ali tek kad joj je  ova pristala platiti. I očito je kako je autorica ovdje pokazala i  nevjerojatnu hrabrost pošto je u dom ljudi koji su svojevrsni moderni  robovlasnici dolazila sama i gotovo cijelo vrijeme je, ako sam dobro  shvatio, i sama snimala Marish, od čega djelomično i poskrivečki.  Sigurno je autorica imala i velikih moralnih dvojbi jer je sigurno  bila svjesna da pred sobom ima film kakav još nije snimljen, no  istovremeno je bila svjesna da bi mogla izbaviti Marish iz okova  ropstva. Doduše, kako je u filmu istaknuto, mađarska policija s ovim  je slučajem i bila upoznata, no kako to obično biva, ništa se nije  poduzelo jer valjda su imali prečih posla kao što je hvatanje klinaca  s 0,2 grama marihuane. Snimljen je praktički cijeli film kamerom iz  ruke, najveći dio vremena u krupnom planu imamo Marishino izmučeno  lice i cijeli ovaj film djeluje klaustrofobično, šokantno i  uznemirujuće.

Priča kako je Marish, žena koja se zbog sigurnosti svoje djece svjesno  odrekla kontakta s njima, završila u statusu ropkinje, također je  prilično nevjerojatna i normalnom čovjeku je neshvatljivo kako država  u ovom i u bezbroj sličnih slučajeva nije reagirala. Kako je moguće da  netko danas u jednoj državi Europske unije pred nosom svih živi  istovjetno kao što su živjeli crnci na američkom jugu početkom 19.  stoljeću pitanje je svih pitanja? S obzirom na ovako jaku temu i ovako  emotivno ispričanu priču ni ne čudi što je “A Woman Captured” privukla  toliku pažnju i što se smatra samim vrhom europske dokumentaristike  aktualne godine. Ne bih želio otkrivati puno oko priče jer vjerujem da  ima onih koji će poželjeti pogledati ovaj strašan film, no reći ću  samo da se na kraju ipak može nazrijeti određeni happy end. Na  promjene u njenom životu definitivno je utjecalo i snimanje ovog  dokumentarca i druženje s autoricom, koja je možda bila i jedina  svjetla točka u Marishinom životu u više od deset godina, a ako netko  misli da se filmom ne može mijenjati svijet, neka pogleda ovaj. Jer  promjena svijeta uvijek ipak kreće od pojedinca, a ovaj film  definitivno je utjecao da se život barem jednog, namučenog, pojedinca  promijeni puno na bolje.

stjepko@dokuart.hr

Posljednji film njemačko – turskog filmaša Fatiha Akina  dobitnik je Zlatnog globusa za najbolji film izvan engleskog govornog  područja

Aus dem Nichts (2017, Njemačka)

Redatelj i scenarist: Fatih Akin
Uloge: Diane Kruger, Numan Acar
Nagrade: Zlatni globus za najbolji film izvan engleskog govornog  područja, nagrada za najbolju žensku ulogu u Cannesu, najbolji  scenarij u izboru za njemački film godine

Na ideju za “Aus dem Nichts” Akin je došao po stvarnim događajima, tj.  po seriji terorističkih napada otprije nekoliko godina u kojima je  skupina neonacista izvela više bombaških napada na tursku zajednicu u  Njemačkoj tijekom kojih su ubili desetak osoba, među kojima i  njemačkog policajca. Katja (vjerojatno najbolja uloga u karijeri Diane  Kruger) u ovom je filmu udana za čovjeka po imenu Nuri, podrijetlom  Kurda, s kojim ima petogodišnjeg sina te oni žive u Hamburgu. Katja i  Nuri upoznali su se još dok je ona bila studentica i kad je od njega  kupovala hašiš, a udala se za njega dok je on bio u zatvoru, unatoč  tome što su i njena i njegova obitelj bila protiv te veze. Nakon  rođenja njihova sina, Nuri se ostavio kriminala, u zatvoru je završio  školu i sada radi kao prevoditelj i poreznik. Izgleda ova obitelj  prilično idilično, ali njihovu sreću prekine bombaški napad u kojem i  Nuri i sin poginu. Katju, naravno, gubitak muža i sina dovodi do ruba,  a istražitelji odmah počnu tražiti poveznice između Nurijeve  kriminalne prošlosti i napada. Policija smatra da se Nuri u tajnosti  nastavio baviti kriminalom, no Katja je uvjerena da je za ovaj  sumanuti napad odgovoran netko drugi, odnosno neonacisti i da je riječ  o klasičnom zločinu iz mržnje. Ovim filmom Akin ujedno upozorava na  problem svojevrsne renesanse neonacizma, problem koji se nekako olako  gura pod tepih i minorizira, iako nas povijest uči da je i Hitler samo  nekoliko godina prije no što je zgrabio vlast bio ismijavan kao  glasni, ali zapravo bezopasni lakrdijaš.

U prvi plan Akin je ovdje ipak stavio Katjino psihičko stanje nakon  strašnog događaja koji joj je uništio život, a “Iz ništavila” jedan je  od onih filmova u kojima jako puno toga ovisi o izvedbi glavnog lika.  Katju je utjelovila poznata njemačka glumica Diane Kruger (kojoj je  nakon  Tarantinovih “Nemilosrdnih gadova” ovo bila tek druga uloga u  kojoj govori na materinjem jeziku) i izvrsno je impersonirala ženu  koja je izgubila sve razloge za život. No, nije Katja samo slomljena  žena, ona se vrlo brzo iz osobe koja si planira oduzeti život pretvara  u ženu koja se spremna boriti i napraviti sve kako bi došla do onih  koji su odgovorni za njen gubitak. Pratimo tako pravu transformaciju  Katje iz žene koja je ostala bez svega u gotovo pravu osvetnicu, a za  svoju je izvedbu dobila Kruger nagradu za najbolju glumicu u Cannesu.

Podijelio je Akin ovaj film u tri poglavlja, koji se osim po razvoju  Katjina lika, razlikuju stilski, režijski te svaki dio vizualno gotovo  pa izgleda kao film za sebe. U prvom dijelu koji je nazvao “Obitelj”  uglavnom je sve snimano na eksterijerima i to kamerom iz ruke kako bi  se dobio siroviji izgled. Drugo poglavlje odnosno “Pravda” snimano je  većinom u interijerima te je fotografija iznimno oštra, a kamera je  uglavnom statična. Treće poglavlje, odnosno “More” Akinov glavni  snimatelj odnosno direktor fotografije Rainer Klausmann koristio je  “vintage” leće za kamere kako bi dobio nježniji i mekši dojam. Riječ  je o stvarno iznimnom i aktualnom filmu, koji progovora o problemu  nacizma i fašizma i to ne samo u Njemačkoj. Posredno se Akin i ovaj  puta bavi pitanjem njemačkog useljeništva i tamošnjeg multi – kulti  sustava koji se ipak nije uspio do kraja realizirati na način koji je  zamišljen.

stjepko@dokuart.hr

Nevjerojatna priča o tri blizanca koji su  razdvojeni nakon rođenja i nisu znali da imaju braću sve dok se kao  studenti nisu slučajno susreli

Three Identical Strangers, 2018, SAD

Redatelj: Tim Wardle
Nagrade: nominacija BAFTA-e za najbolji dokumentarac godine, posebna  nagrada američke kritike, nagrada američkog redateljskog ceha za  najbolji dokumentarac godine, posebna nagrada žirija na Sundance film  festivalu

U ljeto 1980. godine tada 19-godišnji Bobby Shafran krenuo je na  fakultet negdje u okolici New Yorka, a čim je stigao u studentski  kampus kompletna situacija djelovala mu je i više nego čudno. Svi  redom su ga pozdravljali, djevojke su mu prilazile i ljubile ga, kao  da ondje studira već dobre četiri godine, a ondje se čovjek pojavio  prvi puta. Kad je ušao u svoju sobu, neki tip je uletio unutra i  dozvao ga “Eddy!”. Ovaj se okrenuo, a neznanac mu je kazao nešto tipa  “Eddy pa zar nisi rekao da se ne vraćaš na fakultet?”. Bobby se u  početku malo zbunio, odgovorio da nije on nikakav Eddy, a kad ga je  neznanac pitao kojeg datuma je rođen ispostavilo se da su on i famozni  Eddy rođeni istog dana i da ih je na posvajanje dala ista agencija.  Bobby je odmah nazvao Eddyja i čim je u slušalici telefona čuo glas  imao je dojam kao da razgovara sam sa sobom, a ubrzo su se njih  dvojica i našli te su odmah shvatili da su identični blizanci, koji su  razdvojeni na rođenju i nikada nisu ni znali jedan za drugoga.

Za njihovu priču ubrzo su saznali i novinari pa je čak i New York  Times o pronađenoj braći napravio prilog na naslovnici, a tu je  naslovnicu vrlo brzo zapazio još jedan 19-godišnjak iz okolice New  Yorka po imenu David Kellman, koji je shvatio da je on treći blizanac.  Uskoro su se sva tri brata koja su razdvojena nakon poroda i odvojeno  dana na posvajanje, našli po prvi puta i odmah su postali velike  zvijezde. Gostovali su u svim televizijskim emisijama koje postoje, a  njihova priča dirnula je mnoge. No, vrlo brzo ovaj dokumentarac za  koji je autor Tim Wardle na Sundance flm festivalu dobio posebnu  nagradu žirija za strukturiranje priče, iz emotivne i tople obiteljske  priče prelazi u pravi istraživački dokumentarac sa šokantnim otkrićima  koji djeluje uzbudljivije i napetije od bilo kojeg trilera. Lako je za  pogoditi da kad su se braća koja su odrasla u sasvim različitim  okruženjima – jedan u bogatoj obitelji liječnika, drugi u obitelji  srednje klase, a treći u radničkoj obitelji, jednom susrela, uskoro su  pokušali saznati što se s njima dogodilo i zašto su uopće razdvojeni.

Ova gotovo pa nadrealna i briljatntno strukturirana priča puna je  nevjerojatnih iznenađenja tako da preporučujem onima koji se odluče za  gledanje ovog izvrsnog dokumentarca da se što manje interesiraju o  slavnim trojčekima i o njihovim daljnjim sudbinama. Sve ovo što sam  naveo u gornjim odjeljcima i onako se odvija u prvih petnaestak minuta  te je i iz samog naziva filma bilo lako naslutiti o čemu bi se tu  moglo raditi, tako da to i nije bilo toliko iznenađenje. No, sve ono  što se odvija potom prelazi iz ludog u luđe i “Tri identična stranca”  jedan je od onih filmova koji se od prve do posljednje sekunde gleda  sa samog ruba fotelje. Ovim filmom ujedno se i krasno prikazuje kakva  je zapravo borba genetike i utjecaja okoline i što od toga više  doprinosi nečijoj izgradnji kao osobe. Maestralan dokumentarac za koji  sam uvjeren da bi mogao postati jedan od onih filmova omiljenih među  publikom.

stjepko@dokuart.hr

Neobična biografska glazbena drama o rock’n’roll sceni u  Lenjingradu 1981. godine osvojila je ukupno četiri nagrade u izboru za  najbolji ruski film godine

LETO (2018,Rusija))
Redatelj: Kiril Srebrenikov
Uloge: Te Yoo, Irina Starshenbaum, Roman Bilik
Nagrade: u konkurenciji za Zlatnu palmu u Cannesu 2018, nagrada za  najbolju filmsku glazbu u Cannesu 2018, nagrada za produkcijski dizajn  u izboru za Europski film godine, nagrade za najbolju režiju, montažu  i zvuk u izboru za najbolji ruski film godine

Rock bend “Zveri” s karizmatičnim frontmenom Majkom Naumenkom nastupa  u nekoj dvorani nalik na kazalište, a uglavnom mlada publika mirno  sjedi na svojim mjestima. Mnogi od njih možda bi i skočili sa svojih  sjedala i zaurlali kad njihov idol na gitari opali neki moćni rif, a  da se tako nešto ne dogodi strogo pazi ćudoredna straža u kazalištu,  dok partijski komesari sjede u publici i pozorno slušaju tekstove  pjesama. Da ne bi slučajno neki stih, jasno, uvrijedio tekovine  revolucije ili nekog od drugova. U drugoj situaciji, mladi i  talentirani glazbenik Viktor Tsoi sa svojim se bendom sprema za prvi  nastup u istoj toj dvorani, no da bi dobio odobrenje za nastup,  tekstovi pjesama prvo moraju biti dani na uvid cenzorskoj komisiji.  Nalaze se oni uoči nastupa u nekoj kantini koja podsjeća na menzu u  SC-u ili Cvjetnom, žena čita tekstove i nije baš zadovoljna.  Debitantski nastup Viktorovog benda pod velikim je upitnikom jer  cenzorica procjenjuje da su tekstovi problematični i ne uklapaju se  baš u partijske propise, no situaciju spašava Majk, koji kaže da je  Viktorov bend zapravo komična grupa, a ne rock’n’roll sastav.  Situacija je spašena, no neke tekstualne dionice ipak će morati  promijeniti.
Vrijeme radnje ovih potpuno apsurdnih situacija ljeto je 1981. godine,  mjesto radnje Lenjingrad, a u svom novom filmu ruski filmaš Kiril  Srebrenikov (Učenik) nudi nam fantastičan uvid u život rock’n’roll  scene Sovjetskog saveza ili bolje rečeno Lenjingrada s početka 80-ih  godina prošlog stoljeća. Priču je Srebrenikov osmislio po manje  poznatim detaljima iz života pjevača Viktora Tsoija (Tee Yoo) i  smjestio je u ljeto 1981. godine, a u “Ljetu” pratimo priču o odnosu  tada 19-godišnjeg Viktora, njegovog mentora i tada najveće rock  zvijezde (to treba shvatiti uvjetno) Majka Naumenka (Roman Bilik) i  Majkove žene Natalije (Irina Starshenbaum).
Dakako da se život r’n’r zvijezda sa zapada i iz komunističkog bloka,  posebno iz SSSR-a tog vremena, ni po čemu ne mogu uspoređivati, a ova  neobična glazbena biografija na nevjerojatan način prikazuje kako je  izgledao život mladih lenjingradskih buntovnika. Bilo je to  zapravo vrlo usko društvance ljudi koji su preko tko zna kojih kanala  dolazili do zapadne rock glazbe, uživali u glazbi bendova kao što su  Velvet Underground, The Clash, David Bowie ili Blondie pa u ruke  uzimali gitare i pokušavali stvoriti sličnu glazbu. I ne samo da nisu  imali praktički gdje svirati (u jednom trenutku Viktor kaže da mu je  san svirati u nekom baru) osim u stanovima, već su bili proganjani kao  dekadentni izdajnici koji truju omladinu s zapadnjačkim idejama.
Pa iako je snimljen ovaj film u crno-bijeloj tehnici, daleko od toga  da je sve tako crno jer ovi mladi u strogo kontroliranim uvjetima  pokušavaju stvoriti svijet po svom guštu. Kad ga već ne mogu stvoriti  u stvarnosti, nerijetko oni to čine u svijetu mašte, a to je svijet u  kojem svi putnici u tramvaju pjevaju “Perfect Day” Loua Reeda, i  Srebrenikov ga je snimio u maniri bajke. Kad bi se situacija pomalo i  otela kontroli i previše skrenula u svijet mašte ili fantaziju,  Srebrenikov bi unutra vješto ubacio nekog od likova koji je ujedno i  povremeni pripovjedač, a on bi objasnio da se to ipak nije dogodilo.  Iako je riječ o biografskom filmu o stvarnim ljudima, posve je jasno  da si je autor dozvolio veliku slobodu i da je brojne događaje  prilagodio svojoj poetičnoj naraciji, a scenarij su kritizirali mnogi  stvarni akteri lenjingradske scene iz tog razdoblja. No, “Ljeto” i ne  treba gledati kao na faktografski prikaz života tih ljudi, već je  autorova intencija prije svega vjerojatno bila odati počast ljudima  koji su u ne baš ugodnim vremenima stvarali rock’n’roll muziku i na  taj način inspirirali mnoge i pokazivali im da se može, a u tom je  Srebrenikov i više nego uspio.
Ujedno je ovaj film i sjajna subverzija jer se između redaka mogu  iščitati i neke paralele s današnjim vremenima i Srebrenikov kao da se  pita koliko se toga promijenilo po pitanju slobode i izražavanja u  socijalizmu i danas. Vizualno i stilski “Ljeto” je potpuno neobičan  film, a Srebrenikov se nakon izvrsnog “(M)uchenika” još jednom  predstavio kao inovativan, maštovit i originalan režiser. Premijeru je  “Ljeto” imalo u Cannesu, gdje je bio film u natjecateljskom programu i  kandidat za Zlatnu palmu, a u izboru za Europski film godine dobio je  nagradu za produkcijski dizajn. I to potpuno zasluženo jer su nas  Srebrenikov i njegov scenograf Andrej Ponkratov u “Ljetu” doista  uspjeli nakratko odvesti u Lenjingrad s početka 80-ih godina prošlog  stoljeća. Srebrenikov je dobio i nagradu za najboljeg režisera godine  od strane ceha ruskih filmskih kritičara, kao i nagradu za režisera  godine, no te, kao ni ostale nagrade nije primio jer se u to vrijeme  nalazio u kućnom pritvoru iz kojeg je nakon punih 18 mjeseci pušten  prije nekoliko dana.
Još 2012. godine Srebrennikov je izabran za ravnatelja Gogoljeva  centra, vodećeg ruskog avangardnog kazališta, a u ljeto 2017. godine  protiv njega se počela voditi istraga zbog optužbi da je preko  neprofitne organizacije koju je ranije pokrenuo “zamračio” milijune  rubalja. Kako je Srebrenikov bio neskriveni i žestoki kritičar ruske  političke oligarhije i utjecajne ruske pravoslavne crkve, mnogi su  odmah prepoznali da se u tim optužbama skriva odmazda za njegovo  djelovanje i poruka onima koji misle slično. U međuvremenu je protiv  njega i podignuta optužnica kojom ga se tereti da je godinama bio  mastermajnd sustavnih prijevara i da je preko neprofitne organizacije  izvlačio državni novac. Također ga se tereti i da je izvlačio novac iz  vlastitog kazališta i u kućnom pritvoru je bio godinu i pol dana te mu  se upravo sudi, a ukoliko mu se dokaže krivnja prijeti mu i do deset  godina zatvora. Je li čovjek doista mažnjavao lovu ili mu je cijela  situacija namještena kao što on sam tvrdi i kao što tvrdi velika  većina kulturne zajednice u Rusiji, tko će ga znati, no to je jedan  razlog više da se pogleda “Ljeto”. Jer dobro znamo da kad se Putin i  društvo na nekog namjere da taj obično i ne prolazi dobro, tako da je  ovaj film vjerojatno i zadnji koji ćemo od njega moći vidjeti u dosta  godina.Stjepko Gambiroža

stjepko@dokuart.hr

Umjetnički dokumentarac o skupini mladića zaglavjelih  između dječaštva i odraslosti nominiran je za Oscara, a uskoro će ga  se moći pogledati i na Zagreb Doxu

Minding the Gap (2018,SAD)
Redatelj: Bing Liu
Nagrade: Nominacija za Oscar 2019., Cinema Eyes Honor Awards – tri  nagrade, Critic’s Choice Awards – najbolji debitant, Film Independent  Spitit Awards – najbolji dokumentarac, posebna nagrada žirija Sundance  film festivala, pobjednik Telluride Mountain film festivala, ukupno  osvojio više od 50 nagrada na festivalima i u različitim izborima za  dokumentarac godine

Mladi Amerikanac očito kineskog porijekla po imenu Bing Liu predstavio  se sa senzacionalnim debitantskim dokumentarcem za koji je dobio  pregršt nagrada po festivalima, a kvalitetu “Minding the Gap”  prepoznala je i Američka filmska akademija koja ga je uvrstila u jedan  od pet dokumentaraca nominiranih za Oscara. Premijeru je ovaj iznimno  emotivan, ali i nevjerojatno zreo i potpuno zaokružen film u kojem Liu  donosi intimnu priču o svojim najboljim prijateljima s kojima je  odrastao, imao na festivalu u Sundanceu, gdje je dobio posebnu nagradu  žirija. Osim kao redatelj, Liu je ovdje i scenarist i montažer, ali i  snimatelj, a ovaj je dokumentarac počeo nastajati još dok su autor i  cijela njegova ekipa iz grada Rockforda u Illinoisu bili tinejdžeri.  Već tada je Liu amaterskom kamerom snimao svoje društvo, nekolicinu  mladih skejtera, mlade ljude iz problematičnih obitelji koji su redom  bili žrtve obiteljskog nasilja, a iznimka nije ni sam autor.

Kako je i sam Liu očito skejter tako je i kamera fantastična te prati  njegove prijatelje dok se oni voze praznim ulicama grada, parkovima,  parkiralištima i poligonima te izvode vratolomije. Snimao je ovaj film  Liu nekoliko godina (ne računajući ranije spomenute amaterske snimke)  i pratio živote svojih prijatelja, a u centru zbivanja je mladić po  imenu Zack. Njega na početku vidimo kao sretnog mladog čovjeka koji je  upravo dobio sina i izgleda da bi to moglo promijeniti njegov život na  bolje. Uskoro ipak saznajemo tužnu Zackovu obiteljsku priču, vidimo  kako je on zapravo potpuno nezreo čovjek, koji se uporno trudi ostati  dječak i koji pokušava pobjeći od problema i izazova koje život ispred  njega stavlja. Vidimo kako je Zack mladić koji je i sam bio žrtva  obiteljskog nasilja i koji je kao tinejdžer pobjegao od kuće te da je  i sam postao nasilnik i strahuje da bi njegovo prisustvo moglo imati  poguban učinak na njegovog tek rođenog sina, a istovremeno ne želi da  njegov sin odrasta bez oca, što se njemu dogodilo.

I nije samo Zack u nekoj tranzicijskoj poziciji i u međuprostoru  između dječaštva i odraslosti. Ovo je film koji gledatelja natjera da  dobro promisli koji je to uopće trenutak kad netko postaje odrastao,  događa li se to preko noći ili te na to natjera život sam po sebi? Uz  Zacka u fokusu imamo i mladog afroamerikanca po imenu Keire koji je  nešto mlađi od ostatka ekipe i koji djeluje najnezrelije od svih, a on  se nikako ne može nositi s nedavnom smrti oca unatoč tome što ga je  ovaj mlatio. Posebno je šokantan dio u kojem Liu pažnju prebacuje na  samog sebe, odnosno na svoju majku koja otkriva strašne detalje iz  njihove obiteljske prošlosti. Saznajemo ubrzo da je i sam autor bio  žrtva nasilnog očuha, koji je tukao i majku i njega, a Liu od majke  pokušava izvući zašto je unatoč svemu toliko dugo ostala s takvim  čovjekom.

Snimio je Liu iznimno hrabar i emotivan film jer vjerujem da nije bilo  lako tako otvoreno i iskreno prikazati ne samo vlastite, već i  probleme i traume onih koji su mu najbliži. Za razliku od većine  dokumentarista, kojima je obično najveći problem kod protagonista  dobiti da se potpuno otvore i emotivno ogole, Liu tih problema  zasigurno nije imao. No, mislim da je čovjek imao velike dileme na  koji način prikazati ovako otvorene i ranjive ljude jer u ovakvim  situacijama lako je skliznuti u krivi smjer te se može dogoditi da sve  to ispadne kao najobičnija esploatacija bliskih ljudi. Tu je zamku Liu  uspio izbjeći i snimio je fascinantan i nevjerojatan film o ljudima  koji su zapeli u nekakvom limbu i koliko god se oni trudili da ne  odrastu te i dalje budu isti klinci koji cijele dane provode  skejtajući i na taj način bježeći od odgovornosti, život i sve ono što  on nosi naravno da nije zaobišao ni njih.

Hrabro su se svi ovi mladi ljudi uhvatili u koštac s traumama iz  prošlosti jer obično tek kad iskreno i realno čovjek sagleda vlastitu  prošlost, može normalno krenuti u daljnji život. Liu se čak doveo u  poziciju da je gotovo pa svećenik kojem se njegovi prijatelji  ispovijedaju i govore svoje najskrivenije tajne i strahove, a da je  bilo tko drugi odlučio to dobiti od njih, sasvim sigurno u tome ne bi  ni približno ovako efektno uspio. Čovjek je u neobičnoj poziciji jer  je istovremeno i autor koji zasigurno želi dobiti najkvalitetniji  mogući materijal za svoj film, ali mu je i iznimno stalo do svih tih  ljudi. Baš zbog toga što je i sam autor jedan od protagonista i što je  dio tog uskog kružoka vremenski odmaci u priči djeluju potpuno  prirodno, a zanimljivo je kako i on sam stalno propitkuje vlastite  osjećaje prema Zacku i njegovom ponašanju koji u jednom trenutku  djeluje kao da je konačno sazrio da bi vrlo brzo opet postao onaj  stari Zack. Hrvatsku premijeru imat će ovaj izvrstan dokumentarac ovih  dana na ZagrebDoxu i oni koji ga se odluče pogledati, uvjeren sam da  neće pogriješiti.

Stjepko Gambiroža
stjepko@dokuart.hr

Nakon što vlasnici tvornice u francuskoj provinciji odluče tu  istu tvornicu ugasiti jer im ne donosi očekivani profit, radnici  odlučuju krenuti u rat protiv pohlepne uprave

En guerre (Francuska, 2018)
redatelj: Stephane Brize
uloge: Vincent Lindon
nagrade: Nagrada za najbolji scenarij na festivalu u Chicagu,  nominacija za najbolji film i najboljeg glavnog glumca za francuski  Kristalni globus, kandidat za Zlatnu palmu u Cannesu

Stephane Brize i svojim je ranijim filmovima najavio da ima afinitet  postati svojevrsni francuski pandan legendarnom britanskom socijalnom  filmašu Kenu Loachu, a filmom “U ratu” taj je status definitivno  čovjek i potvrdio. No, dok se Loach u pravilu usredotočuje na sudbine  pojedinca, Brize je i ranijim filmovima (Cijena života)  problematizirao pitanje sustava i današnjeg kapitalističko –  korporativističkog sistema, a ovaj puta to radi na doista briljantan i  posve uvjerljiv način. Snimljena je ova drama koja je premijeru imala  u Cannesu 2018. godine u dokumentarističkom stilu i “U ratu” stvarno  više i djeluje kao dokumentarac, nego kao igrani film, a motiva za ovu  priču, koja se pomalo pokazala i proročanskom, u svojoj je zemlji  posljednjih godina i desetljeća imao u izobilju.
U središtu filma ovdje je borba radnika u tvornici u francuskoj  provinciji, čiji su vlasnici iznenada odlučili ugasiti proizvodnju,  preseliti pogon negdje na istok ili u zemlje trećeg svijeta, a 1100  radnika baciti na cestu. Na taj potez uprava njemačke multinacionalne  korporacije koja u svom portfelju ima tvornice i pogone u cijelom  svijetu odlučila se bez obzira što im je ova tvornica u Francuskoj  donosila pristojan profit i bez obzira na to što je prilikom  preuzimanja tvornice dvije godine ranije država obilno subvencionirala  to preuzimanje. Uprava je tada s radnicima postigla dogovor da će svi  ostati na svojim radnim mjestima sljedećih pet godina, kad će opet  sjesti i razgovarati, a radnici su tada pristali raditi više za istu  plaću i odrekli su se bonusa.
Naravno da takva nenadana odluka među radnicima izazove šok i  konsternaciju te sindikalni vođe predvođeni Laurentom Amadeom  (genijalni Vincent Lindon) odlučuju svoju sudbinu uzeti u svoje ruke.  Kreću u blokadu tvornice, organiziraju štrajkove, traže sastanak s  predsjednikom uprave i odlaze u Elizejsku palaču kod predsjednika  nadajući se da će država stati u obranu njihovih prava. Naravno da ni  pohlepna uprava za to vrijeme ne stoji prekriženih ruku, već po dobro  uhodanom običaju oni pokušavaju unijeti razdor među sindikalne  podružnice, posvađati radnike i potkupiti neke od njihovih vođa. Iako  je Amadeo svjestan da samo ako su ujedinjeni i svi skupa mogu  očekivati rezultate, vrlo brzo dolazi do razdora među radnicima i  međusobnih trvenja i sukoba, a cijela će situacija eskalirati u  šokantnom i uznemirujućem finalu ovog filma.
Lako je za pretpostaviti da je Brize prilično kritičan prema današnjem  gospodarskom sustavu u kojem su jedino kapital i brzi profit bitni, a  za radnike i radna mjesta malo kome se zapravo fućka. Tako i  perspektivu cijele priče pratimo iz kuta radnika, prvenstveno  50-godišnjeg Amadea, koji je istureni član ove skupine, ali i iz  perspektive ostatka ovog društva. Iako ćemo obično čuti da načelno svi  pričaju o pravima radnika, zaštiti radnih mjesta, i sami smo svjedoci  da kad dođe do izbora radnik ili profit da će ovo drugo gotovo uvijek  pobijediti. Posebno Brize problematizira pitanje tog današnjeg potpuno  neljudskog kapitalizma u kojem profiti i dionice kompanijama rastu kad  zatvaraju tvornice i ljude bacaju na cestu. Tim ljudima na koje i sami  često kad slušamo vijesti, nažalost, gledamo kao na puke brojeve,  Brize daje lice i pokazuje nam da su to ljudi od krvi i mesa, često  srednje ili starije generacije, koji će se jako teško snaći u  novonastalim uvjetima. Posebno kad su u situaciji kao u ovom filmu kad  je tvornica u kojoj rade i jedino radno mjesto u okruženju, a na  vapaje radnika da kad ostanu ondje bez posla više neće imati gdje  raditi, članovi uprave im hladno kažu da se presele.
Dok su radnici razjedinjeni te mnogi u borbi za vlastitu egzistenciju  i egzistenciju njihovih obitelji jednostavno nemaju izbora, već  pristaju na kompromise, “profiteri” imaju sve resurse svijeta da ih  što dulje drže razjedinjenim, posvađanim, a kad ustreba nekoga i  potkupe. Vrlo je bitna i sprega vlasti, sudstva i medija koji su  također uvijek na strani kapitala. Tako su i ovdje mediji i javnost u  početku na strani štrajkaša, no kako vrijeme prolazi sve više ih se  počinje prikazivati kao nekakve agitatore ili ljenčine zbog kojih  propadaju tvornice i koji su sami krivi za vlastite sudbine. Rijetko  koji film je poput “U ratu” analizirao problematiku radništva, a iako  su i socijalistička misao i sindikalizam odavno ukorijenjeni i u  francuskom filmu, Brize je uspio otići i korak dalje te na  nevjerojatno slikovit način prikazao probleme današnjeg društva. Mogao  bi se na ovaj film gledati i kao na svojevrsni udžbenik za buduće  štrajkaše i organizatore prosvjeda, a s obzirom da smo nedavno u  Parizu mogli vidjeti gnjevne radnike uobličene u pokret “žutih  prsluka” koji i dalje traju, moglo bi se reći da je ovaj film i dosta  proročanski. I to ne samo zato što i ovi štrajkaši nose slične  prsluke, već i zato što je situacija dovedena ne samo do, već i preko  ekstrema.