Nakon što vlasnici tvornice u francuskoj provinciji odluče tu  istu tvornicu ugasiti jer im ne donosi očekivani profit, radnici  odlučuju krenuti u rat protiv pohlepne uprave

En guerre (Francuska, 2018)
redatelj: Stephane Brize
uloge: Vincent Lindon
nagrade: Nagrada za najbolji scenarij na festivalu u Chicagu,  nominacija za najbolji film i najboljeg glavnog glumca za francuski  Kristalni globus, kandidat za Zlatnu palmu u Cannesu

Stephane Brize i svojim je ranijim filmovima najavio da ima afinitet  postati svojevrsni francuski pandan legendarnom britanskom socijalnom  filmašu Kenu Loachu, a filmom “U ratu” taj je status definitivno  čovjek i potvrdio. No, dok se Loach u pravilu usredotočuje na sudbine  pojedinca, Brize je i ranijim filmovima (Cijena života)  problematizirao pitanje sustava i današnjeg kapitalističko –  korporativističkog sistema, a ovaj puta to radi na doista briljantan i  posve uvjerljiv način. Snimljena je ova drama koja je premijeru imala  u Cannesu 2018. godine u dokumentarističkom stilu i “U ratu” stvarno  više i djeluje kao dokumentarac, nego kao igrani film, a motiva za ovu  priču, koja se pomalo pokazala i proročanskom, u svojoj je zemlji  posljednjih godina i desetljeća imao u izobilju.
U središtu filma ovdje je borba radnika u tvornici u francuskoj  provinciji, čiji su vlasnici iznenada odlučili ugasiti proizvodnju,  preseliti pogon negdje na istok ili u zemlje trećeg svijeta, a 1100  radnika baciti na cestu. Na taj potez uprava njemačke multinacionalne  korporacije koja u svom portfelju ima tvornice i pogone u cijelom  svijetu odlučila se bez obzira što im je ova tvornica u Francuskoj  donosila pristojan profit i bez obzira na to što je prilikom  preuzimanja tvornice dvije godine ranije država obilno subvencionirala  to preuzimanje. Uprava je tada s radnicima postigla dogovor da će svi  ostati na svojim radnim mjestima sljedećih pet godina, kad će opet  sjesti i razgovarati, a radnici su tada pristali raditi više za istu  plaću i odrekli su se bonusa.
Naravno da takva nenadana odluka među radnicima izazove šok i  konsternaciju te sindikalni vođe predvođeni Laurentom Amadeom  (genijalni Vincent Lindon) odlučuju svoju sudbinu uzeti u svoje ruke.  Kreću u blokadu tvornice, organiziraju štrajkove, traže sastanak s  predsjednikom uprave i odlaze u Elizejsku palaču kod predsjednika  nadajući se da će država stati u obranu njihovih prava. Naravno da ni  pohlepna uprava za to vrijeme ne stoji prekriženih ruku, već po dobro  uhodanom običaju oni pokušavaju unijeti razdor među sindikalne  podružnice, posvađati radnike i potkupiti neke od njihovih vođa. Iako  je Amadeo svjestan da samo ako su ujedinjeni i svi skupa mogu  očekivati rezultate, vrlo brzo dolazi do razdora među radnicima i  međusobnih trvenja i sukoba, a cijela će situacija eskalirati u  šokantnom i uznemirujućem finalu ovog filma.
Lako je za pretpostaviti da je Brize prilično kritičan prema današnjem  gospodarskom sustavu u kojem su jedino kapital i brzi profit bitni, a  za radnike i radna mjesta malo kome se zapravo fućka. Tako i  perspektivu cijele priče pratimo iz kuta radnika, prvenstveno  50-godišnjeg Amadea, koji je istureni član ove skupine, ali i iz  perspektive ostatka ovog društva. Iako ćemo obično čuti da načelno svi  pričaju o pravima radnika, zaštiti radnih mjesta, i sami smo svjedoci  da kad dođe do izbora radnik ili profit da će ovo drugo gotovo uvijek  pobijediti. Posebno Brize problematizira pitanje tog današnjeg potpuno  neljudskog kapitalizma u kojem profiti i dionice kompanijama rastu kad  zatvaraju tvornice i ljude bacaju na cestu. Tim ljudima na koje i sami  često kad slušamo vijesti, nažalost, gledamo kao na puke brojeve,  Brize daje lice i pokazuje nam da su to ljudi od krvi i mesa, često  srednje ili starije generacije, koji će se jako teško snaći u  novonastalim uvjetima. Posebno kad su u situaciji kao u ovom filmu kad  je tvornica u kojoj rade i jedino radno mjesto u okruženju, a na  vapaje radnika da kad ostanu ondje bez posla više neće imati gdje  raditi, članovi uprave im hladno kažu da se presele.
Dok su radnici razjedinjeni te mnogi u borbi za vlastitu egzistenciju  i egzistenciju njihovih obitelji jednostavno nemaju izbora, već  pristaju na kompromise, “profiteri” imaju sve resurse svijeta da ih  što dulje drže razjedinjenim, posvađanim, a kad ustreba nekoga i  potkupe. Vrlo je bitna i sprega vlasti, sudstva i medija koji su  također uvijek na strani kapitala. Tako su i ovdje mediji i javnost u  početku na strani štrajkaša, no kako vrijeme prolazi sve više ih se  počinje prikazivati kao nekakve agitatore ili ljenčine zbog kojih  propadaju tvornice i koji su sami krivi za vlastite sudbine. Rijetko  koji film je poput “U ratu” analizirao problematiku radništva, a iako  su i socijalistička misao i sindikalizam odavno ukorijenjeni i u  francuskom filmu, Brize je uspio otići i korak dalje te na  nevjerojatno slikovit način prikazao probleme današnjeg društva. Mogao  bi se na ovaj film gledati i kao na svojevrsni udžbenik za buduće  štrajkaše i organizatore prosvjeda, a s obzirom da smo nedavno u  Parizu mogli vidjeti gnjevne radnike uobličene u pokret “žutih  prsluka” koji i dalje traju, moglo bi se reći da je ovaj film i dosta  proročanski. I to ne samo zato što i ovi štrajkaši nose slične  prsluke, već i zato što je situacija dovedena ne samo do, već i preko  ekstrema.