U RATU
Nakon što vlasnici tvornice u francuskoj provinciji odluče tu istu tvornicu ugasiti jer im ne donosi očekivani profit, radnici odlučuju krenuti u rat protiv pohlepne uprave
En guerre (Francuska, 2018)
redatelj: Stephane Brize
uloge: Vincent Lindon
nagrade: Nagrada za najbolji scenarij na festivalu u Chicagu, nominacija za najbolji film i najboljeg glavnog glumca za francuski Kristalni globus, kandidat za Zlatnu palmu u Cannesu
Stephane Brize i svojim je ranijim filmovima najavio da ima afinitet postati svojevrsni francuski pandan legendarnom britanskom socijalnom filmašu Kenu Loachu, a filmom “U ratu” taj je status definitivno čovjek i potvrdio. No, dok se Loach u pravilu usredotočuje na sudbine pojedinca, Brize je i ranijim filmovima (Cijena života) problematizirao pitanje sustava i današnjeg kapitalističko – korporativističkog sistema, a ovaj puta to radi na doista briljantan i posve uvjerljiv način. Snimljena je ova drama koja je premijeru imala u Cannesu 2018. godine u dokumentarističkom stilu i “U ratu” stvarno više i djeluje kao dokumentarac, nego kao igrani film, a motiva za ovu priču, koja se pomalo pokazala i proročanskom, u svojoj je zemlji posljednjih godina i desetljeća imao u izobilju.
U središtu filma ovdje je borba radnika u tvornici u francuskoj provinciji, čiji su vlasnici iznenada odlučili ugasiti proizvodnju, preseliti pogon negdje na istok ili u zemlje trećeg svijeta, a 1100 radnika baciti na cestu. Na taj potez uprava njemačke multinacionalne korporacije koja u svom portfelju ima tvornice i pogone u cijelom svijetu odlučila se bez obzira što im je ova tvornica u Francuskoj donosila pristojan profit i bez obzira na to što je prilikom preuzimanja tvornice dvije godine ranije država obilno subvencionirala to preuzimanje. Uprava je tada s radnicima postigla dogovor da će svi ostati na svojim radnim mjestima sljedećih pet godina, kad će opet sjesti i razgovarati, a radnici su tada pristali raditi više za istu plaću i odrekli su se bonusa.
Naravno da takva nenadana odluka među radnicima izazove šok i konsternaciju te sindikalni vođe predvođeni Laurentom Amadeom (genijalni Vincent Lindon) odlučuju svoju sudbinu uzeti u svoje ruke. Kreću u blokadu tvornice, organiziraju štrajkove, traže sastanak s predsjednikom uprave i odlaze u Elizejsku palaču kod predsjednika nadajući se da će država stati u obranu njihovih prava. Naravno da ni pohlepna uprava za to vrijeme ne stoji prekriženih ruku, već po dobro uhodanom običaju oni pokušavaju unijeti razdor među sindikalne podružnice, posvađati radnike i potkupiti neke od njihovih vođa. Iako je Amadeo svjestan da samo ako su ujedinjeni i svi skupa mogu očekivati rezultate, vrlo brzo dolazi do razdora među radnicima i međusobnih trvenja i sukoba, a cijela će situacija eskalirati u šokantnom i uznemirujućem finalu ovog filma.
Lako je za pretpostaviti da je Brize prilično kritičan prema današnjem gospodarskom sustavu u kojem su jedino kapital i brzi profit bitni, a za radnike i radna mjesta malo kome se zapravo fućka. Tako i perspektivu cijele priče pratimo iz kuta radnika, prvenstveno 50-godišnjeg Amadea, koji je istureni član ove skupine, ali i iz perspektive ostatka ovog društva. Iako ćemo obično čuti da načelno svi pričaju o pravima radnika, zaštiti radnih mjesta, i sami smo svjedoci da kad dođe do izbora radnik ili profit da će ovo drugo gotovo uvijek pobijediti. Posebno Brize problematizira pitanje tog današnjeg potpuno neljudskog kapitalizma u kojem profiti i dionice kompanijama rastu kad zatvaraju tvornice i ljude bacaju na cestu. Tim ljudima na koje i sami često kad slušamo vijesti, nažalost, gledamo kao na puke brojeve, Brize daje lice i pokazuje nam da su to ljudi od krvi i mesa, često srednje ili starije generacije, koji će se jako teško snaći u novonastalim uvjetima. Posebno kad su u situaciji kao u ovom filmu kad je tvornica u kojoj rade i jedino radno mjesto u okruženju, a na vapaje radnika da kad ostanu ondje bez posla više neće imati gdje raditi, članovi uprave im hladno kažu da se presele.
Dok su radnici razjedinjeni te mnogi u borbi za vlastitu egzistenciju i egzistenciju njihovih obitelji jednostavno nemaju izbora, već pristaju na kompromise, “profiteri” imaju sve resurse svijeta da ih što dulje drže razjedinjenim, posvađanim, a kad ustreba nekoga i potkupe. Vrlo je bitna i sprega vlasti, sudstva i medija koji su također uvijek na strani kapitala. Tako su i ovdje mediji i javnost u početku na strani štrajkaša, no kako vrijeme prolazi sve više ih se počinje prikazivati kao nekakve agitatore ili ljenčine zbog kojih propadaju tvornice i koji su sami krivi za vlastite sudbine. Rijetko koji film je poput “U ratu” analizirao problematiku radništva, a iako su i socijalistička misao i sindikalizam odavno ukorijenjeni i u francuskom filmu, Brize je uspio otići i korak dalje te na nevjerojatno slikovit način prikazao probleme današnjeg društva. Mogao bi se na ovaj film gledati i kao na svojevrsni udžbenik za buduće štrajkaše i organizatore prosvjeda, a s obzirom da smo nedavno u Parizu mogli vidjeti gnjevne radnike uobličene u pokret “žutih prsluka” koji i dalje traju, moglo bi se reći da je ovaj film i dosta proročanski. I to ne samo zato što i ovi štrajkaši nose slične prsluke, već i zato što je situacija dovedena ne samo do, već i preko ekstrema.
DOKUart 2024.
Poveznice
Arhiva
O nama
Društvene mreže