Umjetnički dokumentarac o skupini mladića zaglavjelih  između dječaštva i odraslosti nominiran je za Oscara, a uskoro će ga  se moći pogledati i na Zagreb Doxu

Minding the Gap (2018,SAD)
Redatelj: Bing Liu
Nagrade: Nominacija za Oscar 2019., Cinema Eyes Honor Awards – tri  nagrade, Critic’s Choice Awards – najbolji debitant, Film Independent  Spitit Awards – najbolji dokumentarac, posebna nagrada žirija Sundance  film festivala, pobjednik Telluride Mountain film festivala, ukupno  osvojio više od 50 nagrada na festivalima i u različitim izborima za  dokumentarac godine

Mladi Amerikanac očito kineskog porijekla po imenu Bing Liu predstavio  se sa senzacionalnim debitantskim dokumentarcem za koji je dobio  pregršt nagrada po festivalima, a kvalitetu “Minding the Gap”  prepoznala je i Američka filmska akademija koja ga je uvrstila u jedan  od pet dokumentaraca nominiranih za Oscara. Premijeru je ovaj iznimno  emotivan, ali i nevjerojatno zreo i potpuno zaokružen film u kojem Liu  donosi intimnu priču o svojim najboljim prijateljima s kojima je  odrastao, imao na festivalu u Sundanceu, gdje je dobio posebnu nagradu  žirija. Osim kao redatelj, Liu je ovdje i scenarist i montažer, ali i  snimatelj, a ovaj je dokumentarac počeo nastajati još dok su autor i  cijela njegova ekipa iz grada Rockforda u Illinoisu bili tinejdžeri.  Već tada je Liu amaterskom kamerom snimao svoje društvo, nekolicinu  mladih skejtera, mlade ljude iz problematičnih obitelji koji su redom  bili žrtve obiteljskog nasilja, a iznimka nije ni sam autor.

Kako je i sam Liu očito skejter tako je i kamera fantastična te prati  njegove prijatelje dok se oni voze praznim ulicama grada, parkovima,  parkiralištima i poligonima te izvode vratolomije. Snimao je ovaj film  Liu nekoliko godina (ne računajući ranije spomenute amaterske snimke)  i pratio živote svojih prijatelja, a u centru zbivanja je mladić po  imenu Zack. Njega na početku vidimo kao sretnog mladog čovjeka koji je  upravo dobio sina i izgleda da bi to moglo promijeniti njegov život na  bolje. Uskoro ipak saznajemo tužnu Zackovu obiteljsku priču, vidimo  kako je on zapravo potpuno nezreo čovjek, koji se uporno trudi ostati  dječak i koji pokušava pobjeći od problema i izazova koje život ispred  njega stavlja. Vidimo kako je Zack mladić koji je i sam bio žrtva  obiteljskog nasilja i koji je kao tinejdžer pobjegao od kuće te da je  i sam postao nasilnik i strahuje da bi njegovo prisustvo moglo imati  poguban učinak na njegovog tek rođenog sina, a istovremeno ne želi da  njegov sin odrasta bez oca, što se njemu dogodilo.

I nije samo Zack u nekoj tranzicijskoj poziciji i u međuprostoru  između dječaštva i odraslosti. Ovo je film koji gledatelja natjera da  dobro promisli koji je to uopće trenutak kad netko postaje odrastao,  događa li se to preko noći ili te na to natjera život sam po sebi? Uz  Zacka u fokusu imamo i mladog afroamerikanca po imenu Keire koji je  nešto mlađi od ostatka ekipe i koji djeluje najnezrelije od svih, a on  se nikako ne može nositi s nedavnom smrti oca unatoč tome što ga je  ovaj mlatio. Posebno je šokantan dio u kojem Liu pažnju prebacuje na  samog sebe, odnosno na svoju majku koja otkriva strašne detalje iz  njihove obiteljske prošlosti. Saznajemo ubrzo da je i sam autor bio  žrtva nasilnog očuha, koji je tukao i majku i njega, a Liu od majke  pokušava izvući zašto je unatoč svemu toliko dugo ostala s takvim  čovjekom.

Snimio je Liu iznimno hrabar i emotivan film jer vjerujem da nije bilo  lako tako otvoreno i iskreno prikazati ne samo vlastite, već i  probleme i traume onih koji su mu najbliži. Za razliku od većine  dokumentarista, kojima je obično najveći problem kod protagonista  dobiti da se potpuno otvore i emotivno ogole, Liu tih problema  zasigurno nije imao. No, mislim da je čovjek imao velike dileme na  koji način prikazati ovako otvorene i ranjive ljude jer u ovakvim  situacijama lako je skliznuti u krivi smjer te se može dogoditi da sve  to ispadne kao najobičnija esploatacija bliskih ljudi. Tu je zamku Liu  uspio izbjeći i snimio je fascinantan i nevjerojatan film o ljudima  koji su zapeli u nekakvom limbu i koliko god se oni trudili da ne  odrastu te i dalje budu isti klinci koji cijele dane provode  skejtajući i na taj način bježeći od odgovornosti, život i sve ono što  on nosi naravno da nije zaobišao ni njih.

Hrabro su se svi ovi mladi ljudi uhvatili u koštac s traumama iz  prošlosti jer obično tek kad iskreno i realno čovjek sagleda vlastitu  prošlost, može normalno krenuti u daljnji život. Liu se čak doveo u  poziciju da je gotovo pa svećenik kojem se njegovi prijatelji  ispovijedaju i govore svoje najskrivenije tajne i strahove, a da je  bilo tko drugi odlučio to dobiti od njih, sasvim sigurno u tome ne bi  ni približno ovako efektno uspio. Čovjek je u neobičnoj poziciji jer  je istovremeno i autor koji zasigurno želi dobiti najkvalitetniji  mogući materijal za svoj film, ali mu je i iznimno stalo do svih tih  ljudi. Baš zbog toga što je i sam autor jedan od protagonista i što je  dio tog uskog kružoka vremenski odmaci u priči djeluju potpuno  prirodno, a zanimljivo je kako i on sam stalno propitkuje vlastite  osjećaje prema Zacku i njegovom ponašanju koji u jednom trenutku  djeluje kao da je konačno sazrio da bi vrlo brzo opet postao onaj  stari Zack. Hrvatsku premijeru imat će ovaj izvrstan dokumentarac ovih  dana na ZagrebDoxu i oni koji ga se odluče pogledati, uvjeren sam da  neće pogriješiti.

Stjepko Gambiroža
stjepko@dokuart.hr