Neobična biografska glazbena drama o rock’n’roll sceni u  Lenjingradu 1981. godine osvojila je ukupno četiri nagrade u izboru za  najbolji ruski film godine

LETO (2018,Rusija))
Redatelj: Kiril Srebrenikov
Uloge: Te Yoo, Irina Starshenbaum, Roman Bilik
Nagrade: u konkurenciji za Zlatnu palmu u Cannesu 2018, nagrada za  najbolju filmsku glazbu u Cannesu 2018, nagrada za produkcijski dizajn  u izboru za Europski film godine, nagrade za najbolju režiju, montažu  i zvuk u izboru za najbolji ruski film godine

Rock bend “Zveri” s karizmatičnim frontmenom Majkom Naumenkom nastupa  u nekoj dvorani nalik na kazalište, a uglavnom mlada publika mirno  sjedi na svojim mjestima. Mnogi od njih možda bi i skočili sa svojih  sjedala i zaurlali kad njihov idol na gitari opali neki moćni rif, a  da se tako nešto ne dogodi strogo pazi ćudoredna straža u kazalištu,  dok partijski komesari sjede u publici i pozorno slušaju tekstove  pjesama. Da ne bi slučajno neki stih, jasno, uvrijedio tekovine  revolucije ili nekog od drugova. U drugoj situaciji, mladi i  talentirani glazbenik Viktor Tsoi sa svojim se bendom sprema za prvi  nastup u istoj toj dvorani, no da bi dobio odobrenje za nastup,  tekstovi pjesama prvo moraju biti dani na uvid cenzorskoj komisiji.  Nalaze se oni uoči nastupa u nekoj kantini koja podsjeća na menzu u  SC-u ili Cvjetnom, žena čita tekstove i nije baš zadovoljna.  Debitantski nastup Viktorovog benda pod velikim je upitnikom jer  cenzorica procjenjuje da su tekstovi problematični i ne uklapaju se  baš u partijske propise, no situaciju spašava Majk, koji kaže da je  Viktorov bend zapravo komična grupa, a ne rock’n’roll sastav.  Situacija je spašena, no neke tekstualne dionice ipak će morati  promijeniti.
Vrijeme radnje ovih potpuno apsurdnih situacija ljeto je 1981. godine,  mjesto radnje Lenjingrad, a u svom novom filmu ruski filmaš Kiril  Srebrenikov (Učenik) nudi nam fantastičan uvid u život rock’n’roll  scene Sovjetskog saveza ili bolje rečeno Lenjingrada s početka 80-ih  godina prošlog stoljeća. Priču je Srebrenikov osmislio po manje  poznatim detaljima iz života pjevača Viktora Tsoija (Tee Yoo) i  smjestio je u ljeto 1981. godine, a u “Ljetu” pratimo priču o odnosu  tada 19-godišnjeg Viktora, njegovog mentora i tada najveće rock  zvijezde (to treba shvatiti uvjetno) Majka Naumenka (Roman Bilik) i  Majkove žene Natalije (Irina Starshenbaum).
Dakako da se život r’n’r zvijezda sa zapada i iz komunističkog bloka,  posebno iz SSSR-a tog vremena, ni po čemu ne mogu uspoređivati, a ova  neobična glazbena biografija na nevjerojatan način prikazuje kako je  izgledao život mladih lenjingradskih buntovnika. Bilo je to  zapravo vrlo usko društvance ljudi koji su preko tko zna kojih kanala  dolazili do zapadne rock glazbe, uživali u glazbi bendova kao što su  Velvet Underground, The Clash, David Bowie ili Blondie pa u ruke  uzimali gitare i pokušavali stvoriti sličnu glazbu. I ne samo da nisu  imali praktički gdje svirati (u jednom trenutku Viktor kaže da mu je  san svirati u nekom baru) osim u stanovima, već su bili proganjani kao  dekadentni izdajnici koji truju omladinu s zapadnjačkim idejama.
Pa iako je snimljen ovaj film u crno-bijeloj tehnici, daleko od toga  da je sve tako crno jer ovi mladi u strogo kontroliranim uvjetima  pokušavaju stvoriti svijet po svom guštu. Kad ga već ne mogu stvoriti  u stvarnosti, nerijetko oni to čine u svijetu mašte, a to je svijet u  kojem svi putnici u tramvaju pjevaju “Perfect Day” Loua Reeda, i  Srebrenikov ga je snimio u maniri bajke. Kad bi se situacija pomalo i  otela kontroli i previše skrenula u svijet mašte ili fantaziju,  Srebrenikov bi unutra vješto ubacio nekog od likova koji je ujedno i  povremeni pripovjedač, a on bi objasnio da se to ipak nije dogodilo.  Iako je riječ o biografskom filmu o stvarnim ljudima, posve je jasno  da si je autor dozvolio veliku slobodu i da je brojne događaje  prilagodio svojoj poetičnoj naraciji, a scenarij su kritizirali mnogi  stvarni akteri lenjingradske scene iz tog razdoblja. No, “Ljeto” i ne  treba gledati kao na faktografski prikaz života tih ljudi, već je  autorova intencija prije svega vjerojatno bila odati počast ljudima  koji su u ne baš ugodnim vremenima stvarali rock’n’roll muziku i na  taj način inspirirali mnoge i pokazivali im da se može, a u tom je  Srebrenikov i više nego uspio.
Ujedno je ovaj film i sjajna subverzija jer se između redaka mogu  iščitati i neke paralele s današnjim vremenima i Srebrenikov kao da se  pita koliko se toga promijenilo po pitanju slobode i izražavanja u  socijalizmu i danas. Vizualno i stilski “Ljeto” je potpuno neobičan  film, a Srebrenikov se nakon izvrsnog “(M)uchenika” još jednom  predstavio kao inovativan, maštovit i originalan režiser. Premijeru je  “Ljeto” imalo u Cannesu, gdje je bio film u natjecateljskom programu i  kandidat za Zlatnu palmu, a u izboru za Europski film godine dobio je  nagradu za produkcijski dizajn. I to potpuno zasluženo jer su nas  Srebrenikov i njegov scenograf Andrej Ponkratov u “Ljetu” doista  uspjeli nakratko odvesti u Lenjingrad s početka 80-ih godina prošlog  stoljeća. Srebrenikov je dobio i nagradu za najboljeg režisera godine  od strane ceha ruskih filmskih kritičara, kao i nagradu za režisera  godine, no te, kao ni ostale nagrade nije primio jer se u to vrijeme  nalazio u kućnom pritvoru iz kojeg je nakon punih 18 mjeseci pušten  prije nekoliko dana.
Još 2012. godine Srebrennikov je izabran za ravnatelja Gogoljeva  centra, vodećeg ruskog avangardnog kazališta, a u ljeto 2017. godine  protiv njega se počela voditi istraga zbog optužbi da je preko  neprofitne organizacije koju je ranije pokrenuo “zamračio” milijune  rubalja. Kako je Srebrenikov bio neskriveni i žestoki kritičar ruske  političke oligarhije i utjecajne ruske pravoslavne crkve, mnogi su  odmah prepoznali da se u tim optužbama skriva odmazda za njegovo  djelovanje i poruka onima koji misle slično. U međuvremenu je protiv  njega i podignuta optužnica kojom ga se tereti da je godinama bio  mastermajnd sustavnih prijevara i da je preko neprofitne organizacije  izvlačio državni novac. Također ga se tereti i da je izvlačio novac iz  vlastitog kazališta i u kućnom pritvoru je bio godinu i pol dana te mu  se upravo sudi, a ukoliko mu se dokaže krivnja prijeti mu i do deset  godina zatvora. Je li čovjek doista mažnjavao lovu ili mu je cijela  situacija namještena kao što on sam tvrdi i kao što tvrdi velika  većina kulturne zajednice u Rusiji, tko će ga znati, no to je jedan  razlog više da se pogleda “Ljeto”. Jer dobro znamo da kad se Putin i  društvo na nekog namjere da taj obično i ne prolazi dobro, tako da je  ovaj film vjerojatno i zadnji koji ćemo od njega moći vidjeti u dosta  godina.Stjepko Gambiroža

stjepko@dokuart.hr