Hoću kino!
Riječ selektorice: 
Rada Šešić

Dragi naši Bjelovarčani,

Znam da i Vi hoćete kino jer grad bez kina kao i da nije grad. 
Zato ovogodišnji DOKUart posvećujemo kinu kojeg nema i reminiscencijama na kina koja su bila. Izložba kojom otvaramo 6. DOKUart posvećena je svima Vama koji nosite u svom srcu nježna sjećanja na veliki filmski ekran i čarolije koje je mrak kino dvorane za nas ispisivao, kao i mladima koji nisu doživjeli te uzbudljive, romantične trenutke tog ugođaja u svom gradu.
Film ima magičnu moć. Preživio je u raznim dijelovima svijeta svakakve tretmane. U selima Srednje Azije, prikazuje se i dan danas na, između dva drveta, razapetim plahtama, a u Indiji, megafonima se objavljuju spektakularne filmske projekcije koje se, s razlikom od sat vremena, održavaju u više okolnih sela. Asistent kino operatera uzme prvu rolu filma pa skače na motor i odjuri u drugo selo gdje će film tek početi, a odatle, kada odigra, odnijet će je na treće mjesto. Nekada se dogodi da stari motorkotač negdje otkaže pa se poneka rola i preskoči i prikaže sutradan nakon samog kraja filma. Zato se gledatelji zabezeknu kada vide kako je junak koji je netom preminuo, opet živ i radostan. 
Naš glavni junak – dobar, uzbudljiv, inspirativan, stalno je živ i dolazi nam u posjet. Zove se Film. Ima više od 115 godina. Njemu u čast, naš 6. DOKUart i započinjemo u duhu onih koji mogu i nemoguće, onih koji se ne predaju, koji vjeruju, onih koji su uporni i do svoje stote.“Zlatna jesen” je uzbudljiv, znalački režiran njemačko-austrijski dokumentarac koji je oduševio svijet. Na najvećem festivalu dokumentarnog filma u svijetu, IDFA u Amsterdamu, dobio je svoju prvu nagradu,a nakon toga, desetke drugih. Junaci u filmu autora Jana Tenhavena, uče nas da treba imati vjeru i nikada ne izgubiti nadu. Autor je tijekom više godina, pratio ove neobične ljude u nekoliko zemalja Europe, sve do konačnice – Svjetskog atletskog prvenstva za seniore. Sličan po duhu je i domaći dokumentarac Roberta Tomića Zubera “Mila traži Senidu” u kojem mlada Bosanka, koja je nakon rata proglašena mrtvom, traži svoje prave roditelje i razloge zašto je kao beba bila odnesena u Srbiju. Istraživački dokumentarac na kojem se radilo više godina, ima napetost i dinamiku, koju je umješna redateljska ruka DOKUartovog, sada već dobrog znanca, Roberta, vrlo precizno vodila. 
Priča filma iz Srbije “Trka za život” zvuči kao šala ili komedija apsurda. Troje perspektivnih altletičara muku muči kako dobiti politički azil u Srbiji, zemlji iz koje se domaće stanovništvo već cijelo desetljeće u velikom broju, isključivo iseljava. Kako će se završiti ova drama? Hoće li zvijezde atletike uspjeti? Ovu ljudsku dramu s puno šarma, humora, ali i ljubavi za svoje junake, uobličio je još jedan prijatelj DOKUart-a, Mladen Matičević. Možda se još sjećate da su i Robert i Mladen prije dvije godine predstavili upravo ova dva filma kao svoje projekte u nastajanju. I evo sada, pred nama su gotova djela. Oba već obišla svijet i nagrađivana, a osobito nas raduje što nam redatelji opet, i to s velikim zadovoljstvom, kako sami naglašavaju, dolaze u goste.

Laureat Emmy nagrade dolazi na Doku Art

Velike sage o običnim ljudima koje autori prate više godina, ponovo su “in” no obavezno, u tijesnoj korelaciji s društvom. Zapravo, od dokumentarista se i očekuju političko-filozofski komentari o svijetu koji ih okružuje, pa čak i kada je glavni junak filma pojedinac. Njegov se život nadasve analitično promatra kroz prizmu društva i brige tog istog društva o dotičnom pojedincu koji je najčešće u nekom problemu. Takav je i rumunjski film “Svijet po Ionu B.”, nevjerojatna priča o umjetniku koji je gotovo cijeli život proveo kao pijanac, spavajući po ulicama, tuđim dvorištima, uz smeće i gradilišta. A onda dolazi veliki obrat! Autor Alexander Nanau je za ovaj film osvojio Televizijskog Oscara – Emmy nagradu koju dodjeljuje američka Akademija. Ponosimo se što smo ga i mi uspjeli dobiti.

Filmovi koje sve češće gledamo na festivalima pokazuju da dokumentarist postaje netko tko ukazuje na razliku dobra i zla u društvu, netko tko pokušava popraviti, promijeniti, utjecati na situaciju u društvu, biti aktivan sudionik okruženja, a ne samo pasivan promatrač koji radi filmove iz osobnog poriva i užitka.  Kinesko-kanadski film “Zadnji vlak”, djelo je mladog Lixin Fana koji je pune tri godine radio na ovom impresivnom dokumentarcu. Film dotiče najveću migraciju na svijetu kada za kinesku Novu Godinu svojim kućama putuje 130 milijuna ljudi. Svi oni rade u nekim drugim dijelovima zemlje, udaljenim od doma i po pet dana putovanja vlakom ili autobusom. Kako žive radnici u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, kako odgajaju svoju djecu od koje su udaljeni tisućama kilometara, otkrit ćemo u ovoj rafinirano režiranoj obiteljskoj drami. Film je pobijedio na IDFA u Amsterdamu te dobio desetke drugih, prestižnih priznanja. Mladi Kinez, kojem je ovo prvi veliki film, postao je gotovo preko noći dokumentaristička zvijezda u cijelom svijetu. Danas drži predavanja, biraju ga posvuda za člana žirija i trenutno snima novi dokumentarac u Kini. Njegov film otkupila je jedna od prestižnih distributerskih kuća u Europi CatFilms iz Pariza. Zapravo, koliko je film dobar, govori vam ime distributera koji je otkupio film. Jer za one najbolje, bore se najveće kompanije, a tada dokumentarac sigurno dobije, uz televizijska prikazivanja, i kina i festivale, a i zaradu. Za samo jedno prikazivanje filma, distributeri traže po 800 ili čak 1000 eura, zato smo osobito ponosni što smo za ovaj DOKUart uspjeli dobiti nekoliko filmova upravo od najvećih kompanija, i to po iznimno specijalnom tremanu. Tako osim CatFilms zahvaljujemo i FilmTransitu, distributerskoj kompaniji iz Kanade koju drži Nizozemac Jan Rofekamp. Svaki autor želi da mu film distribuira upravo on jer je to potvrda kvalitete. No, sam distributer ističe: ” postoje četiri vrste filma za koje sam zainteresiran: prvo su epske ljudske priče poput filma “Zlatna jesen”, zatim urgentne teme kao što je utjecaj video igara na djecu, treće – dokumentarci o samom filmu kao umjetnosti i naposljetku uvijek sam zainteresiran za nešto novo i inteligentno što se ima reći o sexu.”

Mi nemamo filmove o sexu, ali imamo o jednoj od prvih trash zvijezda iz 1970-tih Mici Trofrtaljki, koja se u svojim pjesmama poigravala s erotizmom i sexualnim aluzijama. Ovaj kratki, stilizirani dokumentarac “Mica i okolne priče” režirao je Milan Nikodijević i to upravo u formi filmova iz tog doba; inventivan i duhovit, a opet napravljen s respektom prema glavnoj junakinji. Takav je i nizozemski film “Mama” autorice Adelheid Roosen koja je na suptilan, a opet provokativan način stilski obradila filmsku skicu o svojoj dementnoj majci. Dodir je jedini način koji majka još može prepoznati te njezina kćer u filmu upravo inzistira na ovoj vrsti komunkacije. Film je obišao svijet i pobudio burne rasprave nakon prikazivanja, a autorica sve češće drži radionice u bolnicama na odjelima za oboljele od Alzheimerove bolesti. 
Može li dokumentarac iz naše regije doživjeti kino distribuciju? Može! Mora biti zanimljiv, imati intrigantne, elokventne,oku ogodne likove koji su sposobni prenijeti ono što imaju reći, a cijela priča mora imati glavu, sredinu i rep. Autor mora imati osobni stvarateljski stil, a film mora ostaviti gledatelju prostora za samorefleksiju. To su ukratko školska pravila o dobrom dokumentarcu, a upravo takav je “Selo bez žena”, film Srđana Šarenca, rađen u hrvatsko-francuskoj koprodukciji. Ovom je filmu uspjelo, uz festivale dobiti prikazivanje u kinima u cijeloj našoj regiji.

Velik uspjeh ima i kratki bugarski dokumentarac “Goleshovo” koji govori o selu s tek nekih 50-tak stanovnika. Iako se čine jednostavnima, oba su ova filma rađena vrlo dugo, s puno dokumentarističkog istraživanja, višemjesečnih priprema i rada u montaži nakon samog snimanja.

Dokumentarist nije samo promatrač, analitičar i filozof,  nego i pjesnik , liričar ili epičar vremena. Goran Dević je i lirik i satirik. Njegovo filmsko oko uvijek uhvati pravi trenutak, a spretna filozofska misao mu u montaži stvori kontekst iz kojeg težinu dobivaju i najuobičajeniji životni prizori. “Poplava” je jedan od takvih filmova. U njemu, voda razdvaja i spaja.Ovaj intrigantan film donosi odgovore na pitanje – kako?

Filmovi koji izlaze iz uobičajenih okvira dokumentaristike i svojom izvedbom prerastaju u filmsku poemu, meni su oduvijek bili izuzetno atraktivni. Film Sanje i Vedrana Šamanovića “Prolaz za van” ekspresionistička je poema o tuzi i boli, a “Autoportret”  Silvestra Kolbasa o prolaznosti i upitnosti o sebi samom.

Posebno nam je zadovoljstvo što možemo na DOKUart-u predstaviti i film jednog Bjelovarčanina. Film je čak i snimljen u našem kraju.“Kelti” su navijači iz Bjelovara, koji svoje slobodno vrijeme daruju klubu iz Velikog Trojstva. Oni u ovoj redateljskoj interpretaciji ne donose samo nijanse svoje opsjednutosti i strasti nego i socijalnog miljea u kojem žive. Đuro Gavran, redatelj ovog filma, student je dokumentarne režije na Akademiji u Zagrebu te s nestrpljenjem očekujemo njegove nove filmove na našem DOKUartu.

Naravno, naše stalne rubrike DOKUart-a – Hrvatski klasik te Filmovi u nastajanju, ni sada nismo izostavili. Kao klasik, dolazi nam film Šije, snimljen davne 1970. Iskusni dokumentarist Nikola Babić, s inventivno osmišljenim pokretima kamere, naglasio je povezanost žestine same igre s temperamentom ljudi kraja u kojem se igra – Dalmatinskom Zagorom. Film je pobijedio na festivalu u Krakowu 1971. i dio je onog najboljeg iz tradicije europske dokumentaristike. Zanimljivo je vidjeti kako je film nadživio svoje vrijeme i na koji način je autentična umjetnička forma zanimljiva i danas, više od 40 godina nakon nastajanja.

A kako izgleda film koji još nije ni gotov nego će premijeru tek imati, vidjet ćemo u predstavljanju filma “Gangster te voli” Nebojše Slijepčevića iz Zagreba. Zanimljivo je da su i Šije i Gangster, snimane u istom kraju – u okolici Imotskog.

Grad Bjelovar planira izgradnju kina. Želimo mu puno sreće i dobre majstore!
Do tada – evo nas opet zajedno u našem lijepom, ugodnom Domu Kulture!
Filmovi su tu, dodjite i Vi!
Čekamo Vas!

 

Zlatna jesen /Herbstgold/

Austrija, Njemačka, 2010, 94 min.
redatelj i scenarist: Jan Tenhaven
snimatelji: Marcus Winterbauer, Martin Langer
montažer: Jurgen Winkelblech
producenti: Christian Beetz, Johannes Rosenberger
produkcijska kuća: Gebrueder Beetz

sadržaj: “Život će uskoro završiti – pa što?”, reći će junaci filma koji nam priča životne dogodovštine starijih atletičara čiji je cilj sudjelovanje na Svjetskom atletskom prvenstvu za seniore. Kroz treninge u skoku u vis, trčanju i bacanju diska gledamo trku s vremenom ovih veterana starih između 80 i 100 godina. Da, film je o vrlo starim ljudima, ali kako su svi svjesni svojih fizičkih ograničenja sve je prožeto zdravim humorom.

Jan Tenhaven rođen je 1969. u Essenu u Njemačkoj. Radi kao scenarist i redatelj dokumentaraca i reportaža u Berlinu i Lepzigu. Studirao je sociologiju i novinarstvo u Bochumu i Berlinu. Od 2004. predavač je na EMS Electronic Media Scool u Potsdam-Babelsbergu.
Za Jesenje zlato, svoj prvi cjelovečernji dokumentarac koji se prikazuje u kino distribuciji, dobio je Filmmakers Award na festivalu Hot Docs u Torontu 2010. godine.

 

Autoportret

autor: Silvestar Kolbas
Hrvatska, 8 min. 40 sec.

sadržaj: Svakog radnog dana autor posjećuje drugi fotografski studio i izrađuje fotografiju za osobnu iskaznicu. Svaki put nosi istu odjeću, iste naočale i jednako šiša kosu i bradu. Kolekcija 81 foto portreta prikazana je u filmu jedna za drugom

Silvestar Kolbas rođen je 1956. u Petrovcima, općina Vukovar. Studij filmskog snimanja na ADU Zagreb završio je 1982. Po završetku studija radi kao slobodni autor fotografije za časopise i knjige te namjenske, dokumentacijske reklamne i igrane filmske i video projekte. U radu prati tehničke novosti i standarde kao i estetska stremljenja u filmu i videu Ovaj akademski snimatelj danas je i docent na odsjeku Snimanja ADU u Zagrebu no i danas ostvaruje zapažen broj dokumentarnih filmova, videospotova i reportaža.

 

Mila traži Senidu

Hrvatska, BiH, Srbija, Slovenija, 2010.,83 min.
redatelj i scenarist: Robert Tomić Zuber
direktori fotografije: Pero Barić, Mario Marko Krce
montažer: Andrija Gvozdić Michl
glazba: Danijel Maoduš
producent: Damir Terešak 
koproducenti: Boris T. Matić, Amra Bakšić Čamo, Srđan Golubović, Jelena Mitrović, Danijel Hočevar, Miroslav Rezić, Miro Branković
produkcijske kuće: Maxima Film, Propeler Film, Baš Čelik, pro.ba, E-motion film, HRT

sadržaj: Mila Janković /Senida Bećirović/ je djevojčica nestala u svibnju 1992.g., kada su u njezino mjesto Caparde u BiH ušle srpske vojne snage. 50 mještana, među njima i njezina majka i starija sestra, nestalo je ili je ubijeno. 16 se godina vjerovalo da je i tada devetomjesečna Senida doživjela istu sudbinu. O tome svjedoči i spomenik ubijenima i nestalima na kojemu je uklesano i njezino ime. Međutim, udomljena je u imućnoj beogradskoj obitelji Janković gdje odonda živi pod imenom Mila Janković. Sa 16 godina Mila započinje potragu za svojom biološkom obitelji. Potresan, emotivan i višeslojan film u kojemu ništa nije onako kako se čini…

Robert Tomić Zuber rođen je 1976. u Puli, već 17 godina radi kao novinar i urednik u hrvatskim tiskovinnama, na radiju i televiziji. HND više ga je puta nagradilo za njegov rad. Posljednjih 7 godina novinar je na HRT-u i uglavnom se bavi socijalnim i humanitarnim temama, poglavito kroz svoju emisiju Misija Zajedno. Prije 10 g. režirao je dokumentarni film “Na stanici u Puli” o prvom koncertu Đ. Balaševića u Hrvatskoj nakon rata. 2007. snima svoj drugi dokumentarni film “Slučajni sin”, autobiografsku priču o potrazi za biološkim roditeljima. 

nagrade: SFF 2010. – nagrada za ljudska prava

 

Trka za život /Run for Life/

Srbija, Japan, 2010., 72’ 
redatelj i scenarist:Mladen Matičević
snimatelj:Nikola Majdak
montažerka: Suzana Stevanović
glazba: Dejan Vucetić
producentica: Ana Stanković
produkcijska kuća:  Starhill

sadržaj: Film o tri etiopska sportaša koji su svoju zemlju zamijenili Srbijom, u potrazi za boljim životom, sportskom karijerom i srpskim državljanstvom. Film prati godinu i pol dana provedenih u Srbiji, od trenutka kada su stigli, pa sve dok nisu bili prisiljeni napustiti Srbiju. Priča je to i o prijateljstvu s redateljem Mladenom Matičevićem, čija su perspektiva i naracija okosnica filma.

Mladen Matičević rođen je 1965. u Beogradu. Diplomirao je na Odsjeku za filmsku i TV režiju Akademije dramskih umjetnosti u Beogradu. Radio je kao prvi i drugi asistent redatelja na nekolicini srpskih i stranih dugometražnih filmova (1985-1990). Radio je na beogradskoj televiziji kao redatelj kratkih formi (igranih i dokumentarnih) za dokumentarni i dječji program (1985-1990). Njegov najpoznatiji dugometražni dokumentarac ‘Geto – tajni život grada’ (1996) uspješno je prikazan na brojnim filmskim festivalima diljem svijeta. ‘Kako postati heroj’ (2007) prikazan je u dugometražnoj dokumentarnoj kategoriji na IDFA-i.

Kelti

Hrvatska, 2011., 26’ 
redatelj i scenarist: Đuro Gavran
snimatelji: Bojan Mrđenović, Filip Tot, Pavel Posavec
montažer: Martin Semenčić
glazba: Petar Punk
producenti: Oliver Sertić, Branka Mitić, Vanja Jambrović
produkcijske kuće: ADU Zagreb, Restart

sadržaj:Kelti su navijačka skupina nogometnog kluba Bilogorac iz sela Veliko Trojstvo. Osim što su jedina organizirana navijačka skupina u Prvoj županijskoj nogometnoj ligi, njihova je posebnost u tome što članovi nisu mještani sela, već ljudi iz Bjelovara, grada udaljenog 10 kilometara. Iako u Bjelovaru postoji nogometni klub koji je u višem rangu natjecanja, ovi zaljubljenici u nogomet svoje su simpatije poklonili Bilogorcu. U zeleno-bijelom dekoru, naoružani šalovima, kapama, dresovima, transparentima i navijačkom himnom, Kelti svakog vikenda bježe od isprazne provincijske svakodnevnice u bitku za nove bodove.

Đuro Gavran rođen je 1982. u Bjelovaru. Godine 2007. diplomirao je na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (smjer dizajn grafičkog proizvoda). Godine 2007. upisuje magisterij na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu – Filmska i TV režija (smjer dokumentarni film). Živi i radi u Zagrebu kao slobodni umjetnik u području multimedije (dizajn, fotografija, kamera, dokumentarni film).

 

Poplava

Hrvatska, 2010., 42’ 
redatelj i scenarist: Goran Dević
snimatelji: Jure Cernec, Tamara Cesarec
montaža: Vanja Siruček
glazba: Pavao Miholjević, Jura Ferina
producenti: Hrvoje Osvadić, Goran Dević
produkcijske kuće: Petnaesta umjetnost, CMA – Centar za mirovne studije

sadržaj: Pasivne krajeve Like, Kosinja i susjednih sela svakih dvadesetak godina pogađa poplava uzrokovana obilnim kišama i otapanjem snijega. Sela nekoliko kilometara udaljena od rijeke Like potopljena su. Čitavo područje postaje golemo jezero, a jedina komunikacija odvija se čamcem. Film prati priču o dvojici volontera za vrijeme poplave, a svaki od njih postaje jedina veza jedne od zajednica, srpske ili hrvatske, s ostatkom svijeta. Film prati ljudske i međuvjerske odnose u malenoj zajednici pod posve neobičnim okolnostima.

Goran Dević rođen je 1971. godine u Sisku. Studirao je arheologiju i pravo. Godine 2008. diplomirao je filmsku i TV režiju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, gdje danas radi kao asistent na Diplomskom studiju režije dokumentarnog filma. Autor je dokumentarnih i igranih filmova nagrađivanih u zemlji i inozemstvu: ‘Don Juan: Oprostite, gospođice’ (2010), ‘Poplava’ (2010), ‘Sretna zemlja’ (2009), ‘Susjedi’ (2009), ‘Tri’(2008) ‘Crnci’ (2009), ‘3′ (2008), ‘Park u izgradnji’ (2008), ‘Ma sve će biti u redu’ (2007), ‘Nemam ti što reći lijepo’ (2006), ‘Jesam li se zajebo?’ (2004), ‘Uvozne vrane’ (2004), ‘Knin’ (2004). Trenutačno razvija dokumentarni film ‘Željezara Sisak’.
nagrade: Sarajevo Film Festival 2010 – EDN Talent Grant

 

Mama /Mum/ 

Nizozemska, 2009, 20’
redateljica i scenaristitca: Adelheid Roosen
snimatelj i montažer: Bart Majoor
producentica: Adelheid Roosen
produkcijska kuća: Zaklada Female Economy

sadržaj:Iznimno intiman portret autoričine majke koja boluje od alzheimerove bolesti. Po riječima autorice, za nju se njezina majka ne gubi u svojoj bolesti već se tek tada zapravo pojavljuje…

Adelheid Roosen nizozemska kazališna redateljica rođena 1958.g. Stvara djela koja povezuju iznimno osobna pitanja s likovima pod stalnom javnom raspravom. Pribilžava se važnim društvenim pitanjima na neočekivan način koji navodi publiku na preispitivanje vlastitih shvaćanja. Od 1986. predavačica je na Školi za dramu i suvremeno glazbeno kazalište u Amsterdamu.

 

 

Mica i okolne priče

Srbija, 2010., 37’
redatelj i scenarist: Milan Nikodijević
snimatelji: Zoran Debeljak, Aleksandar Ramadanović
montažerka: Bojana Starčević
glazba: Goran Vujičin
producenti: Milan Nikodijević, Zoran Debeljak, Goran Filipaš
produkcijska kuća: Nezavisni filmski centar Kino klub Novi Sad

sadržaj: Milica Ostojić, alijas Mica Trofrtaljka ili Mica Davorika, pjevačica iz Milićevaca kod Čačka, pjevajući pjesmu „Davorike, dajke“, postala je sedamdesetih godina prošlog stoljeća velika zvijezda underground scene u tadašnjoj Jugoslaviji.  
Suknjom skraćenom na tri frtalja i lascivnim tekstovima pjesama čije ključne riječi počinju slovom K, a nisu ono što mislite ( „Predem vunu i kučinu“, Drž’ se ćeri čvrstog kursa“,  „Nije kupcu verovati“) dosegla je najveće estradne vrhove.  Proglašavane za šund najgore vrste, njezine ploče su, istodobno, dostizale vrtoglave tiraže.
Godinama zaboravljena, na scenu se vratila u filmu „Lepa sela lepo gore“ antologijskom rečenicom: „Šut’ bolan, erotika“.

Milan Nikodijević rođen je u Kragujevcu 1956. godine. Diplomirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Novinarstvom i filmskom kritikom bavi se od 1978. godine. Na radio i televizijskim stanicama realizirao serijale posvećene filmu i umjetnosti. Direktor Festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji. Profesor na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu.

 

Selo bez žena

Srbija, Hrvatska, Francuska, 2009., 83’ 
redatelj i scenarist: Srđan Šarenac
snimatelj: Pablo Ferro Živanović
montažerka: Ksenija Petričić
producentica: Estelle Robin You
produkcijska kuća: Mainframe

sadržaj: Dragan, Zoran i Rodoljub Janković žive u Zabrđu, selu u južnoj Srbiji u kojem nema žena. Ono što je nekad bila snažna seoska zajednica sada je selo od samo sedam stanovnika, uključujući tri brata.  Ako oni ostanu neženje, selo će nestati.  Njihov plan je pronaći žene koje su spremne suočiti se s teškim životnim uvjetima u Zabrđu. Dosad, međutim, nisu imali sreće. U susjednoj Albaniji situacija je obrnuta. Svi muškarci su otišli na rad u Grčku. Žene u selu žive u iznenađujuće sličnim uvjetima kao i trojica braće u srpskom selu: nema tekuće vode, telefona, ni ramena na koje se može osloniti

Srđan Šarenac je rođen u Sarajevu 1977. godine. Diplomirao je filmsku režiju na beogradskoj Akademiji dramskih umetnosti, a magistrirao je scenarij u Binger Film Labu u Amsterdamu. Autor je dokumentarne serije ‘Kako je nastala bosanska Top lista nadrealista’ (2004), a ‘Selo bez žena’ njegov je prvi dugometražni dokumentarac.

 

Golešovo

Bugrska, Velika Britanija 2008., 34’ 
redatelj, scenarist i snimatelj: Ilian Metev
montažer: Sergio Vega Borrego 
producenti: Metodi Metev, Ilian Metev, Hemant Sharda. 
produkcija: National Film and Television School

sadržaj: Bugarsko selo Goleshovo slika je jednog od najgorih slučajeva depopulacije u svijetu. Ovo je priča o smrti Goleshova, zaboravljenog planinskog mjesta. Tu se šačica staraca bori da preživi: jedan par bori se s magarcem. Jedan zaboravni svećenik pastvu dovodi u konfuziju. Jedna žena prijatelje hrabri pjesmom. Hoće li im se djeca ikada vratiti? Ovaj opservativan dokumentarac je pažnje vrijedan portet nade.

Ilian Metev mladi je filmski redatelj s londonskom adresom. Njegova strast za vizualnom umjetnošću izrasla je iz rane opsesija klasičnom violinom iz koje crpi filmski jezik. Film Goleshovo njegov je diplomski rad i proputovao je svijet dobivši 15 nagrada.

nagrade: BBC Development Award, Don Quixote Award Krakow, Talent Dove Leipzig film festival

 

Prolaz za van

Hrvatska, 2010., 10’
redatelji i scenaristi Sanja i Vedran Šamanović  
direktori fotografije: Lutvo Mekić, Vedran Šamanović
montažer: Vjeran Pavlinić
producentica: Vera Robić Škarica
produkcijska kuća: HFS

sadržaj: ‘Prolaz za van’ eksperimentalni je film utemeljen na dokumentarnom iskustvu. Riječ je o dugotrajnom razgovoru s gospođom Gabrijelom, koja je nedavno izgubila blisku osobu i čije su emocije eksponirane i dostupne. Autorska je intervencija evidentna, stalna i nezaobilazna. Tako je ‘Prolaz za van’ vjerojatno jedino mjesto gdje protagonistica i autor(i) mogu proživjeti nametnute im emocije: provociranje podsvijesti, izmjenjivanje osjećaja tjeskobe i ugodnog sjećanja na neki prošli život. Jedini je put prema izlazu za njih doslovce ‘Prolaz za van’.

Vedran Šamanović (Split, 1968 – Zagreb, 2009) bio je snimatelj i filmski redatelj. Diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za filmsko snimanje. Autor je brojnih dugometražnih, kratkih i eksperimentalnih filmova na kojima je radio kao direktor fotografije, a počesto i redatelj i scenarist. Režirao je i radio kao direktor fotografije na više od stotinu glazbenih spotova, a za svoj rad nagrađen je brojnim nagradama. Godinama je obrazovao mlađe naraštaje na filmskim radionicama. Od 2007. radio je kao predavač na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, Odsjeku za animaciju i nove medije (fotografija). Šamanović je osnivač One Take Film Festivala u Zagrebu, a od 2003. do 2009. bio je i ravnatelj festivala. Godine 2010, temeljem inicijative koju su pokrenuli članovi udruženja filmskih radnika, redatelja i kritičara, te na poticaj Hrvatskog filmskog saveza, utemeljena je Nagrada Vedran Šamanović za mlade filmske djelatnike. Nagrada se dodjeljuje na Festivalu igranog filma u Puli umjetniku koji je proširio granice hrvatskog filma svojim inovativnim pristupom.

 

HRVATSKI KLASIK

Šije

Hrvatska, 1970., 14’
redatelj: Nikola Babić
produkcijska kuća: Zagreb film

sadržaj: Prikaz turnira u šijavici u jednoj krčmi imotskog kraja. Prikazuju se parovi koji se, poredani jedan kraj drugog, međusobno natječu u šijavici. U žaru borbe često dolazi do svađe i međusobnog naguravanja. Sudionici turnira ukratko objašnjavaju pravila šijavice. Također, komentiraju žestinu igre te popularnost šijavice.

Nikola Babić rođen je 1935. u Popratima kod Stolca. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1964. godine radi na filmu, isprva kao asistent redatelja. Kao redatelj debitira kratkometražnim filmom Nova Jugoslavija (1969). Kratkim filmom Mur bur (1969) – nagrađenim Srebrnom medaljom i nagradom Kekec na festivalu u Beogradu i Srebrnom medaljom u Veneciji – skreće pozornost kritike na sebe. Nakon toga snima seriju dokumentaraca u kojima se tematski bavi ljudskom prirodom i igrom. Godine 1977. snima igrani film Ludi dani (nagrada u Puli za najboljeg debitanta). Dobitnik je i nagrade Vladimir Nazor (1971).

 

Zadnji vlak /Last train home/

Kanada, Kina, 2009., 87’
redatelj, snimatelj i montažer: Lixin Fan
glazba: Olivier Alary
producenti: Mila Aung-Thwin, Daniel Cross
produkcijska kuća: Zeitgeist Films

sadržaj: Svakog proljeća kineski su gradovi suočeni s kaosom koji izaziva 130 milijuna radnika migranata na putu u njihova rodna sela na proslavu Nove Godine. Taj masovni egzodus je najveća svjetska migracija – epski spektakl koji otkriva zemlju tragično zarobljenu između seoske prošlosti i industrijske budućnosti. Redatelj kroz nekoliko godina prati jedan bračni par koji na takvo putovanje odlazi već 20 godina.

Lixin Fan rođen je u Kini i odrastao je s modernizacijom svoje zemlje. Počeo je kao novinar i voditelj na nacionalnoj televiziji gdje je i iskusio nejednakost izazvanu kineskom rapidnom ekonomskom ekspanzijom. To ga je i inspiriralo da postane dokumentarist fokusiran na socijalne teme.

nagrade:
San Francisco International Flm Festival, IDFA, Riverrun Film Festival, Los Angeles Asian Pacific Film Festival – najbolji film i fotografija

 

Svijet po Ionu B.

/Lumea vazuta de Ion B./
Rumunjska, 2010., 60’
redatelj i snimatelj: Alexander Nanau
montažer: Mircea Olteanu
producenti: Carmen Harabagiu, Aurelian Nica, Andrei Cretulescu
produkcijske kuće: HBO Romania, Alexander Nanau Production

sadržaj: Film započinje 2008. godine. Ion B. 62-godišnji je beskućnik koji živi u Bukureštu. Kao mladić, sanjao je da postane filmski redatelj. U 70-ima, počeo je stvarati kolaže koje naziva „svojim filmovima“. 2008. godine, mladi vlasnik galerije slučajno je čuo za Iona i njegov rad. Beskućnik mu je pokazao zbirku starih kovčega ispunjenih s gotovo 1000 kolaža koje je napravio između 70-ih i 90-ih. Samo godinu dana poslije, u 2009. godini, Ion živi u svome domu i postao je jedan od najvažnijih suvremenih rumunjskih umjetnika. Ovo je priča o pravom umjetniku koji živi na rubu društva, stvarajući umjetnost u njezinom najčišćem obliku. Za sebe samoga. 

Alexander Nanau je rođen u Bukureštu 1979. U Njemačkoj živi od 1990. Radi na međunarodnim filmskim i TV-produkcijama, uglavnom kao prvi asistent režije. Studirao je filmsku režiju na Njemačkoj akademiji za film i televiziju (DFFB) u Berlinu. Od 2002. do 2007. radi kao prvi asistent režije, a kasnije kao koredatelj vodećeg njemačkog kazališnog redatelja Petera Zadeka na nekoliko kazališnih predstava širom Europe. Pored toga, radi kao fotograf i u njemačkom i austrijskom tisku objavljuje intervjue s različitim sugovornicima.

nagrade:
Emmy, GOPO – rumunjski Oscar, Dokufest 2010