9.01.  SUBOTA

Ciklus suvremenog brazilskog filma
u susradnji s Brazilskim veleposlanstvom u Zagrebu i Hrvatskim filmskim savezom


ZABRANJENO ZABRANITI / PROIBIDO PROIBIR /
igrani film

Brazil, 2007, 105 min.
režija: Durán, Jorge
uloge: Caio Blat (Paulo), Maria Flor (Leticia), Alexandre Rodrigues (Leon), Edyr de Castro (Rosalina), Raquel Pedras (Rita).
scenarij: Jorge Durán, Dani Patarra
fotografija: Luís Abramo

Leon, student sociologije, u vezi je s Leticijom, studenticom arhitekture koja je zaljubljena u njegova najboljeg prijatelja i sustanara, Paula. On je student medicine na praksi u sveučilišnoj bolnici gdje upoznaje neizlječivo bolesnu Rosalinu. Pokušavajući naći njezina dva sina, troje prijatelja upoznat će nasilnu stranu grada i dovesti živote u opasnost.
ULAZ:15 kn

10.01.  NEDJELJA

Ciklus suvremenog brazilskog filma
u susradnji s Brazilskim veleposlanstvom u Zagrebu i Hrvatskim filmskim savezom

GASTRONOMSKA PRIČA /ESTOMAGO/
igrani film

Brazil, 2007, 112 min.
režija: Jorge, Marcos
uloge: João Miguel (Nonato), Fabiula Nascimento (Íria), Babu Santana (Bujiú), Carlo Briani (Giovanni), Zeca Cenovicz (Zulmiro).
scenarij: Cláudia da Natividade, Fabrizio Donvito, Marcos Jorge, Lusa Silvestre
fotografija: Toca Seabra

U sadašnjosti, u zatvoru u kojem služi kaznu Nonatoa cijene i poštuju ostali zatvorenici zbog njegova velikoga talenta za kuhanje koji im omogućava ukusne obroke. Vrativši se u prošlost, vidimo kako je bio prisiljen prati suđe u jednom restoranu jer nije imao čime platiti večeru. Nastavivši tamo raditi, Nonatov talent za kuhanje biva primijećen i učini ga popularnim.

ULAZ: 15 kn

23.01. SUBOTA

autorski vikend : Jacques Tati
u suradnji sa Kinotekom Zlatna vrata Split

ŠKOLA ZA POŠTARE /L’ÉCOLE DES FACTEURS/
kratki igrani film

Francuska, 1947., 15 min.
režija: Jacques Tati
scenarij: Jacques Tati; Producent: Fred Orain;
glazba: Jean Yatove;
fotografija: Louis Félix;
montaža: Marcel Morreau;
kostimografija: Jacques Cottin; Asistent redatelja: Henri Marquet;
uloge: Jacques Tati (poštar), Paul Demange (šef)

Brzina i učinkovitost su bitne osobine obuke svakog poštara! Zadatak je jednostavan: skratiti vrijeme obilaska kako bi stigao na avion preuzeti poštu. U jednom malom seoskom poštanskom uredu, tri su poštara, od kojih je jedan Francois, kojeg nadređeni svojim unjkavim glasom stalno pritišće nalozima…

ODMOR GOSPODINA HULOTA
/LES VACANCES DE MONSIEUR HULOT/
igrani film

Francuska, 1953., 114 min.
režija: Jacques Tati;
scenarij: Pierre Aubert, Jacques Lagrange, Henri Marquet, Jacques Tati; produkcija: Fred Orain, Jacques Tati;
glazba: Alain Romans;
fotografija: Jacques Mercanton, Jean Mousselle;
montaža: Suzanne Baron, Charles Bretoneiche,  Jacques Grassi;
uloge: Jacques Tati (gospodin Hulot), Nathalie Pascaud (Martine), Micheline Rolla (teta); Valentine Camax (Engleskinja), Louis Perrault (Fred), André Dubois (zapovjednik), Lucien Frégis (vlasnik hotela), Raymond Carl (konobar), René Lacourt (prolaznik), Marguerite Gérard (prolaznica)

Odmor, svi to znaju, nije stvoren za zabavu. Svi to znaju osim gospodina Hulota koji s lulom u zraku i lepezastom siluetom prihvaća život onakvim kakav jest, užasno remeteći za volanom svog starog raštimanog automobila Salmson ljetni spokoj turista koji su se smjestili sa svojim građanskim običajima u malo kupališno mjesto na obali Atlantika. U kupališnoj dosadi zadivljujućim užitkom pravi dvorce u pijesku. I odjednom, dosada se rasprsne u smijeh, dok se dvorci od pijeska otvaraju nad uspavanom ljepoticom, a uz dreku djece ta mala plaža pršti i svjetluca kao da je nacionalni praznik… Gospodin Hulot, nesvjestan bruke, se vraća… Gdje se on zapravo vraća? Među oblake, bez sumnje, odakle uostalom nikad nije ni sišao. A djeca su, nakon njegova nestanka, još dugo gledala u nebo.

„… komika mu s temelji na slijedu brižno razrađenih vizualnih gegova, teksta gotova da i nema, a zvuk se pojavljuje samo u funkciji šumova i buke; uvijek nazočna točnost opservacija prožeta je nježnom i melankoličnom poezijom svakodnevnog življenja, uglavnom tzv. malih ljudi…“ (Petar Krelja)

ULAZ SLOBODAN

24.01.  NEDJELJA

autorski vikend : Jacques Tati
u suradnji sa Kinotekom Zlatna vrata Split

MOJ UJAK /MON ONCLE/
igrani film

Francuska, 1958., 117 min.
režija: Jacques Tati,
scenarij: Jacques Lagrange, Jean L’Hôte, Jacques Tati;
produkcija: Louis Dolivet, Jacques Tati, Alain Térouanne, Fred Orain;
glazba: Franck Barcellini, Alain Romans, Norbert Glanzberg; Fotografija: Jean Bourgoin,
montaža: Suzanne Baron;
kostimografija: Jacques Cottin;
uloge: Jacques Tati (gospodin Hulot), Jean-Pierre Zola (Charles Arpel), Adrienne Servantie (gospođa Arpel), Lucien Frégis (gospodin Pichard), Betty Schneider (Betty), Jean-François Martial (Walter), Dominique Marie (susjeda), Alain Bécourt (Gerard Arpel), Yvonne Arnaud (Georgette), Adelaide Danieli (gospođa Pichard)

Gospodin i gospođa Arpel imaju potpuno automatiziranu, neobično funkcionalnu suvremenu vilu u iznimno lijepo uređenoj gradskoj četvrti. Gospođa ima i brata, gospodina Hulota, koji će svojim naivnim postupcima učiniti da funkcionalno postane nefunkcionalno. Bezazlen, ali s revnošću koja otkriva neizlječivu neprilagođenost življenja u to „blaženo doba“ suvremenih naprava. Hulot, s druge strane, prekomjerno voli pse, naročito lutalice te namještaj koji glupo nalikuje na kuće. Sve to ne bi bilo toliko strašno da nećak Gérard ne „slijedi“ ujaka, ističući poput njega očito gađenje prema industrijskim ljepotama i sterilnošću.

“… vrhunski komičarski stil potpomognut šarenom ekipom naturščika. Još jednom potvrđujući inventivnost svog kreatora, centar zabave ipak je gospodin Hulot čija je toplina i poetika daleko ispred satire dehumaniziranog ambijenta… (Bosley Crowther)

ULAZ SLOBODAN

JACQUES TATI

pravim imenom Jacques Tatischeff, rođen je 9. listopada 1907. u mjestu Le Pecq (Yvelines). Na filmu debitira pisanjem scenarija i interpretacijom „Oscara, prvaka u tenisu“ (Oscar champion de tennis, 1932.), koji je ostao nedovršen zbog nedostatka novčanih sredstava. Nakon toga slijede dva filma s Rhumom, malenim i nervoznim glumcem, savršenom tatijevom antitezom.
Mobiliziran je 1943. i biva smješten u slobodnoj zoni blizu mjesta Sainte-Sévère-sur-Indre, sa svojim prijateljem Henrijem Marquetom. Tamo pišu scenarij za „Školu poštara“ (L’école des facteurs, 1947.), a zbog snimanja filma „Bitka za prugu“ (La bataille du rail, 1946.) René Clement mu prepušta realizaciju filma. „Škola poštara“ doživljava uspjeh – osvojit će nagradu Max Linder 1949.
U svibnju 1947. započinje sa svojim prvim dugometražnim filmom „Praznični dan“ (Jour de fête), proširenim i izmijenjenim oblikom „Škole poštara“ – homaggeom američkim nijemim filmovima dvadesetih godina prošlog stoljeća. Piše scenarij za „Odmor gospodina Hulota“ (Les vacances de Monsieur Hulot, 1952.) s Henrijem Marquetom i slikarom Jacquesom Lagrangeom s kojima će surađivati do kraja života. Film „Odmor gospodina Hulota“ doživljava veliki uspjeh od strane publike i kritike i to već od pojavljivanja 1953. godine. Osvaja nagradu Louis Delluc, a nagrađivan je u Cannesu, Bruxellesu, Berlinu, New Yorku, Alžiru, Švedskoj, na Kubi te je 1955. nominiran za Oskara. 
Nakon njega slijedi „Moj ujak“ (Mon Oncle) koji ima bolju financijsku podlogu, a snimljen je u dvije verzije: francuskoj i američkoj (duža 9 minuta). Razvija kritički pogled na evoluciju društva, koji se u prethodnim filmovima jedva nazirao. Specijalnu nagradu žirija osvaja u Cannesu, zatim i Oskara za najbolji strani film 1959.  Popularan je i prikazivan u čitavom svijetu, što je Tatiju signal za početak najambicioznijeg projekta: „PlayTime“, koji je sniman na 70 mm u periodu od listopada 1965. do listopada 1967. godine. Nakon što je odbijeno snimanje u Americi, Tati obilazi Evropu u potrazi za idealnom lokacijom, no ništa mu se ne sviđa pa gradi „Tativille“, ogromnu scenografiju od betona, plastike, stakla i čelika na 15 000 m² blizu Vincennesa. Početni proračun uvelike je bio premašen, film je bio komercijalni neuspjeh u startu, što Tatija dovodi do likvidacije vlastite produkcijske tvrtke Specta-Films, izgubivši pritom prava na svoje filmove. 
Godine 1968. godine Tati režira niz reklamnih spotova (Simca, Taillefine, Seb, Lloyd’s…), a 1971. prihvaća ponudu nizozemskih producenata i počinje snimanje “Prometne gužve“ (Trafic) kao nastavak avantura gospodina Hulota. Tati će potpisati još samo jedan film, „Parada“ (1974.), i to kao narudžbu švedske televizije. S njim Tati radi puni kreativni krug vraćajući se na vlastite početke, tj. na pantomimičarske izvedbe svoje mladosti.
1977. godine dobiva Cesara za životno djelo. 1982., na festivalu u Cannesu, predstavlja Francusku prigodom odavanja javnog priznanja desetorici najboljih redatelja na svijetu. Jacques Tati umire od upale pluća, 4. studenog 1982.
Iako je snimio samo 6 filmova, u anketi časopisa Entertainment Weekly Jacques Tati zauzeo je 46. mjesto na listi najvećih redatelja u povijesti.